GRAD BEZ GRA
Luko BRAILO
4. studenoga, 2004.

Dok se vrlo uspješno obnavljaju spomenici i umjetnine, na restauraciji stanovanja slabo se radi. Praktički smo došli do toga da je razlika između stacionarnog stanovništva, dakle onoga koje spava u povijesnoj jezgri Grada, i onoga koje tu dolazi u špicama sezone, dosegnula razmjer od 1 naprama 5. Ukratko, povijesna jezgra Dubrovnika postala je primjer potpunog nerazmjera između svog dnevnog i noćnog stanovništva

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Broj stanovnika u povijesnoj jezgri Dubrovnika se u protekla četiri desetljeća bitno smanjuje. Posebice je to uočljivo posljednjih godina, otkad se bilježi stalni rast prodaje stambeno-poslovnih prostora unutar gradskih zidina, što izaziva bojazan da bi, nastavi li se tako, središte Dubrovnika moglo postati gradom duhova, ili pak "mrtvim gradom", koji će svoju uobičajenu glamuroznu sliku nuditi samo tijekom turističke sezone. Tim povodima razgovarali smo s profesorom dubrovačkog Sveučilišta dr. Antonijem Đukićem, čija je specijalnost razvoj naselja i održivi razvitak. Uz rezultate znanstvenih istraživanja Feralov sugovornik te dubrovačke mijene prati iz prve ruke, s obzirom da stanuje "na Pelinama", gradskom predjelu podno Minčete koji, također, postaje sve pustiji.

- Demografske i ekonomske promjene u povijesnim jezgrama evropskih gradova su poznate, osobito na Mediteranu. U središtu Dubrovnika nije se dogodilo ništa posebno što se ne događa i u drugim mjestima, posebice onima koja su doživjela veliki razvoj turizma - ističe dr. Đukić. Napominje kako je u proteklih pedesetak godina širenje grada Dubrovnika bilo relativno sporije od drugih sredina što je uvjetovano njegovom gospodarskom strukturom bez jačeg razvoja industrije.

Ogromne promjene

- U znanstvenom radu “Turizam i ekonomsko-socijalna učinkovitost u povijesnoj jezgri Dubrovnika", koji ste izlagali u poljskim Katowicama, ističete da je ekonomski razvoj grada Dubrovnika tijekom 20. stoljeća znatno oblikovao prostornu strukturu grada, dok se povijesna jezgra kontinuirano transformirala, prvenstveno u skladu s interesima turističkog razvoja. Koliko je monokulturna orijentacija Dubrovnika na turizam pridonijela brojnim promjenama, osobito demografskim?

- Ako se donedavno govorilo o monokulturi, danas se već može govoriti o monostrukturi grada Dubrovnika. Naime, određene djelatnosti diktiraju fizionomiju grada, diktiraju njegov oblik i raspored. S razvojem turizma u Dubrovniku je to jako došlo do izražaja. Ogromne su se promjene dogodile od puštanja u promet Jadranske turističke ceste 1965., velike izgradnje hotelskih kapaciteta 70-ih godina prošlog stoljeća itd. Najznačajnije promjene su se dogodile u izmjeni gospodarske aktivnosti, jer se s novom strukturom određene djelatnosti gase, a druge razvijaju. Tijekom prošlog i početkom ovog stoljeća dubrovačka se povijesna jezgra prilagođavala brojnim promjenama i opredjeljenjima razvoja turizma, tako da je došlo do "prostornog izgurivanja" drugih djelatnosti, dok je razvoj turizma i pratećih mu djelatnosti postao sve intenzivniji.

- Kojim se primjerima to može najrazumljivije objasniti?

- Možda će mnogima zazvučati čudno, ali do II. svjetskog rata gospodarska struktura Dubrovnika zasnivala se na mini industriji. Bila je vrlo živa prehrambena industrija, djelovale su četiri mljekare, postojao je i manji konfekcijski pogon itd. Međutim, u razdoblju od 1961. do 2001. godine struktura djelatnosti se u povijesnoj jezgri znatno izmijenila. U tom razdoblju najveći indeks rasta bilježe ugostiteljstvo i turizam i kulturne djelatnosti, oko četiri puta, dok za nešto više od dva puta rast bilježe poslovne i trgovinske djelatnosti. Tako je, primjerice, u 2001. godini ostalo 29 zanatlija, danas ih je još manje.

Gašenje jezgre

- Do kakvih ste pokazatelja došli istražujući tu transformaciju djelatnosti u središtu Dubrovnika?

- Praktički se u razmatranom razdoblju svaka četiri mjeseca gasio jedan zanatski objekt; svakih šest mjeseci se otvorio po jedan novi ugostiteljski i trgovinski objekt; svakih osam mjeseci se otvorio jedan objekt u području kulture i umjetnosti, dok se svakih deset godina udvostručavala ugostiteljska i trgovinska djelatnost. Šezdesetih godina prošlog stoljeća turizam, ugostiteljstvo i trgovina sudjelovali su sa 44,9 posto objekata, u 2001. godini sa 74,8 posto, a udjel tih djelatnosti raste i dalje. Tako je, primjerice, 2001. godine unutar zidina bilo 126 različitih ugostiteljskih objekata, a do danas njihov rast bilježi godišnju stopu rasta od 6 do 7 posto. Sve je to, naravno, imalo utjecaja i na demografska kretanja unutar povijesne jezgre.

- Upravo oko broja stanovnika unutar zidina kruže različiti podaci, no kakvi su rezultati vaših istraživanja?

- S obzirom da se povijesna jezgra dugo održala kao značajna naseoba grada Dubrovnika, broj stanovnika se dosta dugo kretao oko pet tisuća. Do 1971. godine bitnijih promjena u promjeni broja stanovnika nije bilo, a i prirodni priraštaj je bio pozitivan pa se taj broj zadržavao. Primjetniji pad stanovništva unutar stare gradske jezgre bilježi se početkom 70-ih godina prošlog stoljeća.

- Slijedi razorni potres iz 1979., kao i ratne godine, nakon kojih Grad postaje sve pustiji?

- Godine 1971. unutar zidina je živjelo 5262 ljudi, deset godina kasnije ih je već tisuću manje, da bi na zadnjem popisu iz 2001. godine ta brojka došla na 2787 ljudi. Istovremeno, opada i broj domaćinstava u povijesnoj jezgri: 1971. godine bilo ih je 2026, dok ih je danas samo 1046. No, uz te podatke valja istaknuti da je među 1324 domaćinstva 1991. godine bilo 27 posto samačkih, dok je danas taj pokazatelj dosegnuo 38 posto. Nadalje, podaci govore da se danas prosječno mjesečno jedno domaćinstvo gasi, dok se jedno iseljava, odnosno prelazi u druge dijelove grada Dubrovnika. Uz negativan prirodni priraštaj stanovništvo unutar stare gradske jezgre je sve starije, dok je mlađih naraštaja sve manje. Primjerice, prije 20-ak godina u osnovnu se školu upisivalo po 130 učenika, sada je to svedeno na jedan i po razred, što predstavlja pad od oko 35 posto.

- Svim tim pokazateljima valja pridodati i činjenicu da je život u povijesnoj jezgri izrazito skup, te da je sve teže živjeti pored toliko kafića, restorana, trgovina... Koliko ti elementi utječu na iseljavanje?

- Jako mnogo. Život unutar zidina je skup, jer je, na primjer, svaki građevinski zahvat višestruko skuplji nego u drugim dijelovima grada Dubrovnika. Tu je zatim sve izrazitiji problem buke, pa nije čudno što ljudi prodaju svoje nekretnine i odlaze iz povijesne jezgre. Naravno, ne smije se zanemariti ni činjenica da je promjena imovinsko-pravnih odnosa od 1991. godine kao i naraslo tržište nekretnina učinilo svoje. To se tržište iz Evrope proširilo i na našu zemlju, Dubrovnik je postao "in", pa ljudi u tome vide svoju šansu da u sveukupnoj gospodarskoj situaciju u Hrvatskoj opstanu. Bez obzira koliko se slagali je li to ispravno, činjenica je da se iseljavanje potaknuto i tržišnim kretanjima događa, i to je realnost s kojom se valja uhvatiti u koštac.

GRAD BEZ GRA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.