Milan GAVROVIĆ
PREVO
MONOPOL
4. studenoga, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Što se može zaključiti iz žalosne činjenice da u Hrvatskoj i najteži skandali završavaju kao ona vrsta čuda koja traju samo tri dana? Da je hrvatska javnost neosjetljiva ili već potpuno oguglala od brojnih i skoro svakodnevnih crnih senzacija? Ili, nasuprot tome, da tu uopće nije riječ o njenoj osjetljivosti, već o nemoći da se efikasno suprotstavi postupcima koji razaraju ekonomsko i društveno tkivo zemlje. Što je, u hrvatskim uvjetima, mogla poduzeti javnost nakon što je proteklih dana, zahvaljujući Novom listu, dobila potvrdu, i to crno na bijelom, da je tajnim klauzulama kupoprodajnog ugovora vlast garantirala njemačkom Telekomu petogodišnji monopol u fiksnoj telefoniji? Ništa, iako je riječ o nečemu što podsjeća na televizijsku seriju o obitelji Soprano.

Što, naime, znači monopol? To da gospoda iz nekadašnje vlasti nisu prodala (samo) Hrvatski telekom, već i vlastite građane. Točnije, prodali su strancima pravo da ih pet godina šišaju kao ovce, obvezavši se da će im država, pri tom, služiti kao zaštitar. A oni, ne samo da nemilosrdno uzimaju sve što im život pruža, već istovremeno rade sve da se to pravo ne ugasi s istekom tajnog roka.

Zašto je hrvatska javnost nemoćna pred raljama monopola? Zato što je nije on pretvorio u ovce, već su to učinili oni čija je dužnost da ih brane. Uz ostalo i od monopola. Samo tako može se shvatiti i zbog čega ima tajni u ugovoru u kome tajni ne bi smjelo biti. Gospoda iz vlasti (a tek treba vidjeti je li riječ samo o ugovoru koalicijske Vlade iz godine 2001. ili, što je mnogo vjerojatnije, i o onom kojim je pred kraj 1999. godine, HDZ-ova Vlada prodala prvih 35 posto dionica HT-a) nisu prodavala svoju, pa ni Vladinu imovinu. Prodavala su nešto što pripada svim građanima Hrvatske. A onda su pred tim građanima, dakle vlasnicima, zatajili uvjete prodaje. Kao da čovjek preko agencije ili odvjetnika prodaje stan, a oni u ugovor unesu klauzule koje su za njega tajna. Kad prodaje imovinu, Vlada je upravo to. Agencija, na usluzi građanima. Ili bi, barem, to morala biti.

U Hrvatskoj, međutim, ni konkurencija ne garantira građanima nikakvu zaštitu. U mobilnoj telefoniji njemačkom je Telekomu bacio rukavicu VIP-net. Ali umjesto da se u ranu zoru suoče na nekom proplanku Tuškanca, gdje su se održavali dvoboji starih Zagrepčana, dvije su tvrtke otišle u obližnju krčmu. Tu je, uz kupicu, odmah pao dogovor. Zašto da se tučemo i jedan drugom rušimo cijene, kad nam svima može biti dobro? I jest im dobro. Iako je taj njihov dogovor, taj zajednički monopol (ekonomisti u takvim slučajevima govore o oligopolu ili monopsolu, ali nema smisla u jednom novinskom tekstu zamagljivati isti sadržaj različitim izrazima), nezakonit u svim civiliziranim zemljama, pa i u Hrvatskoj koja svoje zakonodavstvo usklađuje s onim Evropske unije.

Je li netko podigao optužnicu zbog nezakonitog dogovaranja na štetu potrošača? Jest! Optuživalo ih se posljednjih dana na sva usta i u svim medijima, a to nisu činili samo novinari već i političari. Optužbu, i to vrlo jasnu, sadrži tvrdnja da će treći operater mobilne telefonije stvoriti konkurenciju koja će sniziti cijene za 20 do 50 posto. Ali zašto je za konkurenciju potreban treći? Zar nisu dovoljna i dvojica? I tko ili što jamči da se i treći neće ubrzo priključiti rauberskom dogovoru iz krčme?

Trebali bi jamčiti, na primjer, Vijeće i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Oni su, međutim, razmatrali samo mjere kojim dva postojeća operatera pokušavaju spriječiti ulazak trećeg, a onda su prebacili lopticu Agenciji za telekomunikacije. Ni riječi o protuzakonitom dogovoru postojeće dvojice. Vijeće i Agencija ostali su, dakle, slijepi, gluhi i nijemi na ono o čemu govori cijela zemlja; da su se jedine dvije tvrtke na tržištu kartelirale, odnosno dogovorile o zadržavanju visokih cijena na štetu potrošača.

Treba, međutim, razumjeti i ljude koji tu rade. Oni se, sasvim sigurno, sjećaju sudbine nekadašnje ravnateljice Agencije Dese Mlikotin-Tomić, koju je politika (u liku tadašnjeg potpredsjednika Vlade Slavka Linića) pomela preko noći čim je postavila pitanje monopola Tvornice duhana Rovinj. Agencija ne može djelovati kao usamljeni jahač. Bez pune političke podrške ne može se voditi borba protiv otrovnih paukova od čijih mreža Hrvatska sliči mračnom tavanu iz filmova strave i užasa.

O tome nije vodila računa ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt kad je nedavno pokušala zakonom ograničiti visinu kamata i tako dirnuti u najgušću i najljepljiviju paučinu, onu koju su splele kartelirane banke. Zato se taj naivni pokušaj preko noći pretvorio u potpunu farsu. Prvo su oni isti koji su međusobnim dogovorom isključili tržišnu konkurenciju, digli kuku i motiku u obranu tržišta od državnog uplitanja. Na njihovu je stranu stala i vlast, koja nije spremna na sukob s monopolima, a posebno ne s jakim, inozemnim bankama. Ali kako se nazad više nije moglo, jer je kamatarenje i zelenašenje već podiglo previše prašine, javnosti se nekako moralo zamazati oči. Zato je Vlada donijela Uredbu o ograničavanju kamata i to stavila na sva zvona, iako ona u životu neće promijeniti ništa. Kamate su u Hrvatskoj znatno više nego u drugim evropskim zemljama, ali ipak niže od ograničenja koje je propisala Sanaderova Vlada. Kartelirane banke, dakle, što se Uredbe tiče, smiju šišati svoje dužnike još većim škarama od onih koje sada koriste.

Iako je riječ o nečemu na što je javnost (a to znači i birači) posebno osjetljiva, glavne se opozicijske stranke ne ponašaju bitno drukčije od vlasti. Tako se opet pokazalo da je najgori monopol u Hrvatskoj onaj koji je uspostavila politička klasa. Ona se također kartelirala na principu “ne diram te, ne diraj me”, glumeći istovremeno žestoke međusobne sukobe i zajednički braneći zauzeti politički prostor. Kao svaki monopol i taj se zasniva na interesu, koji se ostvaruje na štetu građana.

PREVO: MONOPOL
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.