Ivan LOVRENOVIĆ
BOSNA ARGENTINA
ŽIVA GROBLJA
4. studenoga, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Nedjelja, posljednji dan listopada. Svejedno, probija me znoj od jakog a već niskog jesenjeg sunca u leđa dok se polako uspinjem putom od staroga dolačkog groblja, pa pokraj novijega, Travanjskog, prema Malti. Velike krošnje po dvorištima još pune jabuka: žute se i rumene kroz prorijeđeno lišće. Sve odnekud sja, samo nekim zrelim, oteščalim sjajem, koji kao da poručuje: neću još dugo... Čas prije nego što se put na Malti naglo slomi nadolje, kao u provaliju, u sluh se najedanput probije neki široki, uznemirujući huk, a onda oči ugledaju: golemi bijeli grad pod nogama, skoro da ga rukom možeš dotaknuti. Tako čuješ i ugledaš Travnik, kada mu prvi put u životu dolaziš s dolačke strane.

Podne. Javljaju se zvona s dolačke i s travničke crkve – stojeći na ovoj uzvišenoj granici s koje vidiš i Travnik i Dolac, jedno hvataš lijevim, drugo desnim uhom. Sekundu za njima krenu podnevni ezani: mnogobrojni s travničke strane i jedan s dolačke džamije. Oni travnički, kao po ugovorenom redu, počinju jedan za drugim, u glasovnim rasponima od mekoga baritona do reskog i uzrujanog tenora. Nose se tako bez izrazitije prevlasti ezani i zvona dugih nekoliko minuta. Smirujuće djeluje kad utihne ovo kakofonično nadmetanje i ponovo zavlada ravnomjerni, nejasni huk samoga života.

Sada, kad sam izmjerio glavne koordinate unutar kojih funkcioniraju dva naselja, veliki Travnik i mali Dolac, skriveni jedan od drugoga a simbiotički povezani, danas i stoljećima, sad mogu natrag u Dolac. Povod je jedna lijepa, otmjeno i s velikim znanjem napisana lokalna knjiga, njezino drugo, dopunjeno i prošireno izdanje: fra Ladislav Fišić, Korijeni i život; povijest župe Dolac kod Travnika s osvrtom na ostale župe Lašvanske doline (Svjetlo riječi, Sarajevo 2004). Na predstavljanju govorim o važnosti i dragocjenosti ovakvih knjiga i ovakvih autora u zemlji kakva je Bosna, u kojoj je kulturno i historijsko pamćenje kratko, nepouzdano i kvarno, i u kojoj svaka generacija piše neku novu ideološku povijest, punu programiranoga zaborava i politički poželjnoga iskrivljavanja. Malo je, nažalost, takvih autora.

Ako Bosna uistinu posjeduje onu draž (Andrić je radije govorio o “mrkoj lepoti”), o kojoj su mnogi pisali a još brojniji ju mistificirali, nju onda ništa tako snažno ne konstituira kao životni oblici i tradicije malih i zatajenih, a zbog nečega ipak izrazito karakterističnih sredina, kakva je dolačka. Ta se izrazitost ni u čemu toliko ne očituje kao u privrženosti, u nepristajanju na iskorjenjenje. Dolac je u prošlome ratu teško postradao, bio je na vrućoj crti apsurdnoga i zagriženog bošnjačko-hrvatskoga klanja, naselje je bilo napušteno, sistematski razarano i pljačkano, i nekoliko prvih godina iza rata nije se znalo što će s njime biti. Danas, za razliku od mnogih hrvatskih krajeva u Bosni, Dolac je opet živ, u njega se vratio veliki broj ljudi i obitelji, i po svemu sudeći spreman je za još jedan početak.

Zato je na dolačkim grobljima sasvim drukčije nego na mnogim katoličkim grobljima u Bosni, od Dervente do Mrkonjića, koja jednom godišnje žalosno ožive kada se o Svim svetima pred njima parkiraju automobili s najrazličitijim inozemnim registracijskim tablicama, i na grobove navale hrpe krizantema u raznim bojama a svijeće u mlačnoj noći svijetle sablasno i nadaleko, nakon što se i posljednja živa duša udalji, i posljednji automobil odmakne prema nekom dalekom novostečenom zavičaju. Na dolačkim grobljima vlada drukčiji osjećaj - osjećaj da su, kao u svim živim mjestima, i ona dio životne svakodnevnice.

BOSNA ARGENTINA: ŽIVA GROBLJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.