Dražen MATOŠEC
STROJ ZA MAGLU
RELATIVNO
4. studenoga, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Po diluvijalnom pljusku, uz isto takav prijenos Drage Ćosića, Zagreb je u Kranjčevićevoj “iznenadio” majstore s mora. Pretpotopne fraze i kaljuža do koljena priredili su ondje scenu predstavi dostojnoj pračovjeka: ne jedan, nego dvadesetak blatnjaka splelo se u klupko, zaboravljajući “u žaru igre” – što kaže Drago – suvremenu koreografiju koju su im osmislili Petković i Slišković. Činilo se na trenutke kako kane kolektivno dokrajčiti bubamaru kamama od brušena kvarca, kao da imaju posla s jelenom, a na svoje taktičke pozicije raspršili bi se tek nakon grdnih povika dvojice trenera. Od tih rijetkih trenutaka koncentracije više je profitirala ekipa nazovipjesnika, kojoj se na kraju posrećilo dotegliti tri boda do domaće pećine-svlačionice.

Ovu neviđenu primitivizaciju nogometa s tribina je pratila uobičajena šačica očajnika, zacijelo bez familije, posla i cilja u životu, koju se povremeno čulo kako nezadovoljno mrmlja u offu. Drugi po onakvu vremenu ne bi izašli na sastanak s ljubavnicom ili plaćeni ručak. Pitanje glasi: koliko smo pametniji mi koji smo stadionu pretpostavili televizor? Ne mnogo, osim što sjediti pred ekranom barem znači boraviti kod kuće. A ako nas išta može opravdati, obje skupine Zagrebovih kibica, to je podatak da u gradu ima i onih koji gledaju Dinamo, jošte zaostalije pleme spiljskog medvjeda.

Dan Svih svetih protekao je ove godine u tuzi i smijehu, ma koliko kontradiktorno to zvučalo; prvo nam je namrla šetnja grobljem, drugo pak Bozanić i njegova zabavna poruka, pročitana sa zaslona.

Takozvana posljednja počivališta po tradiciji su prihvatila procesije preživjelih, ali kljastih u nutrini, onih koji pred parcelom jedan sa tri obnavljaju uspomene na cjelovitijeg sebe. Zapališ svijeću, stegne te oko ošita, a onda što? Preostaje odlazak u povorci koja bi, da misli imaju zvuk, žamorila sjetnije negoli žamori riječima. Nešto kao jablan iz soneta, koji “lisjem suhijem šapće o životu mrakom gluhijem...”, kako ga opisuje Matoš. Groblja su paralelni univerzumi gradova i drugih živih naselja, u koje jedni uranjaju trajno, a mi drugi zasad samo privremeno i nakratko, najčešće 1. studenoga.

Melankoličan, mističan ritual, uistinu, i po tome bitno različit od sadržaja kaptolskog apela. Taj se pokazao više komičnim i providnim, s tim da ovo potonje ne valja interpretirati kao pridjev od “providnost”. Biskupi nas, naime, posredovanjem televizije, a u povodu blagdana, nukaju na “osobnu obnovu”. Da interijer nacije nije po njihovu ukusu, dalo se naslutiti već onomad kad smo masovno pohrlili nedjeljom u šoping; a kako nije upalila zabrana rada trgovinama, neka vrsta vanjske intervencije, valja pokušati sa zahvatom iznutra. Pastvi dakle duhovni špahtl, Crkvi materijalni. Dok mantije dižu nove i renoviraju postojeće objekte, mijenjajući usput audi za volvo, od nas se očekuje da nabacimo žbuku na potrošački mentalitet. Interesantno, sebi bi obnavljali nekretnine i vozni park, vama i meni dušu. Hajde da jednom zamijenimo uloge!

Senzacija nad senzacijama, preko puta Ozane Ramljak nije sjedio Tomislav Ladan. Dosad se vjerovalo da su njih dvoje TV-diptih koji nije moguće razdvojiti bez pogibelji po integritet dijelova. Drugim riječima, da Ladan bez Ozane ne bi umio strizati nozdrvama onako svisoka, kao da mu vonja neukost pred ekranom. Ali i da Ozanin legendarni pogled može počivati samo na Ladanu, po principu “Kad te vidim meni zora sviće”. A onda, nevjera. Emisija se zvala “Krugovi”, Ozanine okice bijahu u skladu s naslovom, no - uperene u Sanadera.

STROJ ZA MAGLU: RELATIVNO
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.