STANIĆ U VINOGRADIMA

11. studenoga, 2004.

Uz brojne izgubljene živote, zatočene i nestale, ogromna razaranja gospodarskih objekata i dobara, uništavanje spomenika te izravne i posredne materijalne štete od oko milijardu i pol eura, tzv. operacija Dubrovnik imala je i svoju jedinstvenu pljačkašku dimenziju koja je u pojedinim trenucima “oslobađanja” juga Hrvatske 1991. i 1992. godine dosezala rijetko viđene razmjere. Odnosilo se doslovce sve; od televizora i videorekordera, do odjeće, obuće, posuđa, poljoprivrednih strojeva, automobila, umjetnina... Osim pojedinačnih pljački, “rat za mir” na dubrovačkom području bit će zapamćen i po “regulisanju postupka sa zaplenjenim materijalnim sredstvima”, što znači da se i toj nevojničkoj disciplini pristupilo na organizirani način.

Prema nalazima MUP-a RH i haaških istražitelja koji su pripremali optužnicu za “operaciju Dubrovnik”, od početka listopada do kraja prosinca 1991. godine tzv. Organ za civilne poslove JNA, pri kojemu se na početku vojnih djelovanja prikupljao “ratni plijen” s dubrovačkog područja iz Trebinja seli u Sutorinu, naselje podno Karasovića/Debelog brijega, odnosno graničnog prijelaza između Hrvatske i Crne Gore. U tamošnjem motelu “Vinogradi” je formiran “Sabirni centar za prihvat zaplenjenih i oduzetih materijalnih sredstava iz ratnog plena”. Naređenje o tom famoznom “Sabirnom centru” (čiji faksimil donosimo) potpisao je 28. prosinca 1991. godine tadašnji zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka, viceadmiral Miodrag Jokić, sadašnji haaški osuđenik.

Neviđena pljačka

“Sabirni centar” je u Sutorini djelovao do povlačenja jugovojske iz Konavala, do jeseni 1992. godine. Do tada je preko Debelog brijega odvezena oko 20 milijuna ondašnjih DEM vrijedna oprema i imovina iz Zračne luke Dubrovnik u Ćilipima; tuda je prošlo i onih 200 glasovitih krava s farme u Grudi, u Konavlima, koje su kasnije završile na farmi u Spužu nedaleko Podgorice, oprema i pokućstvo iz niza hotelskih poduzeća s dubrovačkog područja, stotinjak brodova i jahti iz ACY- eve marine “Miho Pracat” u Komolcu, oprema iz Tiskare u Župi dubrovačkoj, oprema iz pogona i kamenoloma GP “Dubrovnik”... Ništa od pobrojanog i još mnogo toga dosad nije vraćeno u Hrvatsku, iako, istine radi, valja reći da se između Zagreba i Podgorice vode pregovori o povratu dijela otuđene opreme iz Ćilipa.

"Nije sporno da sa susjedima i poslije rata treba surađivati, ali nije točno da između Hrvatske i Crne Gore više nema ‘otvorenih pitanja’, kako se može čuti", kaže načelnik općine Konavle Luka Korda. "Ne možemo se praviti kao da se ništa nije dogodilo, jer se točno zna tko je koga napadao, razarao i pljačkao. Imao sam dosta susreta s crnogorskim dužnosnicima, ali nikad nitko od njih nije spomenuo eventualni povrat bilo čega što je otuđeno iz Konavala i iz cijelog dubrovačkog kraja. Neviđena ratna pljačka je i dalje jako otvoreno pitanje u našim međusobnim odnosima, i tu ću temu zasigurno pokrenuti na sjednici crnogorsko-hrvatskog Savjeta za suradnju čiji sam potpredsjednik", ističe Korda, dodajući da u Konavlima nemaju nikakvih saznanja o sudbini otuđenih umjetnina s područja te općine.

Razmjena pisama

Jedino što je dosad vraćeno na područje Dubrovnika jesu umjetnička djela poznatog omiško-dubrovačkog slikara Milovana Stanića. U pronalasku tih umjetnina, u proljeće 1994. godine, sudjelovao je i potpisani novinar, tada u svojstvu reportera Slobodne Dalmacije. No, da i u tom poratnom razdoblju nije bilo časnih Crnogoraca, kolega novinara iz podgoričkog tjednika Monitor i vodstva ondašnjeg Liberalnog saveza CG, uloženi novinarski trud na relaciji Herceg Novi–Cetinje–Podgorica–Nikšić i obratno, bio bi uzaludan, a priča ne bi mogla biti objavljena.

Storija sa Stanićevim djelima počinje u siječnju 1992. godine kada su pripadnici bivše JNA u slikarevoj kući u Štikovici, nedaleko Zatona, “češljajući teren” u njegovu ateljeu pronašli stotinjak platna te 468 crteža i grafika. Začuđeni tolikim brojem umjetničkih djela na jednom mjestu odlučili su se prevesti ih u spomenuti Sabirni centar u motelu “Vinogradi”. Umjetnine su popisane, a potom ih JNA nudi Narodnom muzeju Crne Gore. Međutim, cetinjski su muzealci odbili primiti Stanićeva djela “na čuvanje”, pa ih podgorički Dom JNA predaje Ministarstvu kulture CG.

Na slučaj polako pada prašina, da bi krajem 1992. godine Stanićev sin Radovan, oženjen Nikšićankom Tijanom iz obitelji Velimira i Nives Vujačić, počeo privatnu istragu kako bi došao do očevih djela. Početkom veljače 1993. godine Radovan Stanić preko obitelji Vujačić traži od crnogorskog Ministarstva kulture povrat očevih umjetnina. Slijedi razmjena pisama preko Mađarske, a LSCG-ov poslanik u Skupštini Crne Gore dr. Radoš Rotković počinje postavljati seriju pitanja o sudbini Stanićevih djela. Pridružuje mu se stranački kolega, cetinjski književnik Mladen Lompar koji piše Momiru Bulatoviću, Milu Đukanoviću... pa čak i glavnom tajniku UN-a Boutrosu Ghaliju i čelniku UNESCO-a Federicu Mayoru tražeći da se otuđene umjetnine vrate u Dubrovnik, gdje je Stanić živio i radio.

Ministarstvo kulture CG zatim formira komisiju stručnjaka u kojoj su akademski slikari iz Herceg Novoga Anđelko Arnautović i Vojo Stanić, te likovni kritičar i direktor podgoričke Galerije nesvrstanih Milan Coko Marović. Oni nedvojbeno potvrđuju da se radi o Stanićevim djelima, pa obitelj Vujačić u Nikšiću 3. ožujka 1994. godine dobiva 468 Milovanovih crteža i grafika na čuvanje, dok je preostalih 112 djela pohranjeno u depo Ministarstva kulture. Potkraj travnja iste godine na Debelom je brijegu izaslanstvo crnogorskog Ministarstva kulture predalo kolegama iz Zagreba Stanićeva djela, koja su zatim vraćena njegovoj obitelji u Dubrovnik.

Luko BRAILO

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.