Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
ŽRTVA
11. studenoga, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Nastala je velika panika među muškarcima. Deseci njih s područja Mostara, Posušja, Lašvanske doline, ali i Imotskoga i drugih hrvatskih dijelova uz granicu s BiH ne znaju što će ni kud će, ali ne zato jer su se prostituirali, pardon koristili "uslugama" jedne mlade, jedva punoljetne djevojke, nego iz straha za svoje vlastite živote. Djevojka iz Ukrajine, naime, u bolnicu je dovedena, recimo to okrutno, jer upravo je takav bio i njen mali život, u raspadajućem stanju, oboljela od apsolutno svih zaraznih bolesti, od sifilisa i side do hepatitisa C. Shodno tradiciji ovih područja ona se, međutim, spominje uglavnom kao prostitutka koja je skoro pa namjerno zarazila gomilu svojih nedužnih mušterija. No je li baš tako?

Ili ta sumorna priča, tek jedna iz stoljetne enciklopedije stradanja žena ima i svoju drugu, tamnu, ali zapravo jedino istinitu stranu?

S jedne su strane one, žene, mlade, siromašne, porijeklom iz bijednih obitelji, naivne i neiskusne, ali spremne da življenje u mahom rasutim državama bivšeg Sovjetskog Saveza zamijene "blagostanjem" u državama bivše Jugoslavije. Njima nasuprot su oni, muškarci, uvjereni da im već sam spol daje za pravo da te curice tretiraju baš kao svaku drugu robu. Onu kojom se može trgovati, s kojom se može raspolagati, na kojoj se može dobro zaraditi, ili barem uživati. Sve dok u goli užitak ne potpadnu i bolesti opasne i po njihov vlastiti život.

Olena Popik u Bosnu je stigla iz Ukrajine, temeljem lažnih obećanja o boljem životu konobarice, tu joj je, kao i mnogim drugim djevojkama, u hercegovačkom podzemlju oduzet pasoš, potom su je, kao šteku duhana, preprodavali iz ruke u ruku, da bi konačno dospjela u klasični ropski odnos gazde Milana Galića, zvanog Miki, koji ju je "bacio u promet" prvo u svom klubu u nekoj rupi blizu Posušja, odakle je odlazila na rad za gazdu po Bosni, ali i po Hrvatskoj. Bolesna, iscrpljena, na smrt iznemogla, stigla je u mostarsku bolnicu kada je već bilo kasno. Umrla je u 21. godini, kao žrtva klasične trgovine ženama, da bi posmrtno nosila samo jedan naziv – prostitutka, čime se u ovim našim, muškim krajevima, nekako podrazumijeva da ništa bolje nije ni zaslužila. Pa se, umjesto o strašnim brojkama trafickinga u Bosni, ali i u Hrvatskoj, o nedostatku zakonske regulative kojom bi se barem ublažila trgovina ženama kao nadasve unosan posao, danas histerično priča i piše samo o opasnosti koja je zadesila sve one nevine muške "žrtve" s kojima je mala Ukrajinka Olena imala seksualne kontakte.

Olena Popikova po nalogu i pod prijetnjom svojih gazda "radila" je i na području Slovenije i Hrvatske, na njen i posao njenih kolegica gledalo se kao na normalnu stvar, kao na zgodnu turističku ponudu. Za umornu mušku dušu. Već godinama gotovo sve se zna o razgranatoj trgovini ženama u državama bivše Jugoslavije, pa ipak, zakonske regulative nema ili je sankcija za taj specifični oblik ropstva našla mjesto tek u širokom Kaznenom zakonu. Kao u Hrvatskoj, na primjer, koja se prema ocjeni američkog State Departmenta i dalje nalazi među onim državama koje ne ulažu dovoljno napora u suzbijanju trafickinga, ne provode odlučne istrage protiv ljudi koji trguju ženama, i još, Hrvatska je od tranzitne zemlje prema zapadnoj Evropi i sama postala destinacija, posebno za sezonsku trgovinu ženama, a radi "poboljšanja" turističke ponude na Jadranu.

"Potječem iz jedne siromašne seoske obitelji. Teško smo živjeli i željela sam ići van. Prijateljica mi je rekla da u Bosni mogu zaraditi dosta novca. Majka mi je govorila da ne idem.(...) Rumunjsku granicu prošli smo bez problema, u Vršcu su nas preuzeli neki ljudi i doveli u neki restoran u Šapcu. Uzeli su mi pasoš, došao je gazda Rade iz Trebinja i kupio me". Priča mlade Moldavke koja je nedavno, zahvaljujući međunarodnoj humanitarnoj organizaciji "La Strada" koja u BiH djeluje tri godine, iščupana iz ruku makroa i užasa prostitucije, potresno je štivo o ženama u tobože civiliziranom svijetu, 21. stoljeća.

Bosna barem ima svoju "La Stradu" koja je u tri godine u svojoj "sigurnoj kući" zbrinula šezdesetak djevojaka izmučenih alkoholom i drogom koje su koristile kako bi nekako preživjele pakao svoga posla. No, ukoliko i izbjegnu zatvorske kazne zbog prostitucije, jedino što im, nakon oporavka, ostaje, jest deportacija.

Jer one su nepoželjna, oštećena roba, nešto kao ekološki otpad kojega nitko ne želi u svome dvorištu. Zbog toga i nema zakona kojim bi se one proglasile žrtvama sa svim pravima koja iz toga statusa proizlaze, a krajnjim konzekvencama kaznili oni koji se bave tim unosnim poslom. Štoviše, panika koja je zavladala Hrvatskom nakon smrti mlade Ukrajinke, pokazala je svu hipokriziju muškog društva, koje drhće u strahu za vlastite guzice koje nose na sva moguća testiranja, ali i totalnu bešćutnost prema činjenici grozne smrti jedne mlade djevojke.

GLEDE & UNATOČ: ŽRTVA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.