Mira FURLAN
PISMA IZ AMERIKE
BUSHOMANI
11. studenoga, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ni Bruce Springsteen, ni serija koncerata “Rock the Vote”, ni R.E.M., ni Neil Young, ni Moby i njegova Internet akcija “Move On”, ni dva najpopularnija talk show hosta, Bill Maher i Jon Stewart, ni Patty Smith, ni Michael Moore, ni knjige ni filmovi ni koncerti, ništa na kraju nije bilo dovoljno da uvjeri građane Amerike u to da je u njihovom interesu da promijene predsjednika. Za Busha je glasalo 59 milijuna ljudi, najveći broj građana koji je ikad glasao za nekog predsjednika u čitavoj povijesti Amerike. Kako je moguće da se to dogodilo u trenutku kad se činilo da je s Bushom gotovo, da zemlja čezne za promjenom, pa makar kakva ona bila, da su ljudi konačno shvatili da su prevareni, izmanipulirani, pokradeni? Što se, dakle, dogodilo?

Ljudi su izašli na izbore u ogromnom broju, najvećem u dekadi, veliki je broj bio mladih birača, te onih koji su glasali prvi put. Ljudi su, tako se činilo, bili vođeni potrebom da se politički izraze, da pokušaju svojim glasom nešto promijeniti, da “uzmu stvar u svoje ruke”, da kažu što misle, da ne dopuste da se izbori završe na sudu kao što se to dogodilo prije četiri godine. Kad smo u novinama čitali o masovnom izlasku na birališta, automatski smo zaključivali da se radi o potrebi za promjenom, o protestu, o američkom “povijesnom 'ne'”.

To se pokazalo kao zabluda: na birališta su, tjerani strašću, izašli oni koji su željeli reći “ne”, ali su u još većem broju, gonjeni neusporedivo jačom strašću, izašli i oni koji su željeli reći “da”. Zbunjeni analitičari se sada, nakon svega, pitaju: zašto smo pretpostavili da masovni izlazak građana, osobito mladih ljudi, na birališta predstavlja šansu za Kerryja i demokrate? Te su se generalizacije pokazale potpuno netočnima: i mladi mogu biti konzervativni, baš kao što stari mogu biti progresivni, što god te etikete značile. Danas mi, uostalom, jedan vrlo mlad i simpatičan poznanik kaže: “Nije valjda da si razočarana rezultatom?” Ja mu kažem: “Naravno da jesam.” A on mi, vidno pogođen, kaže: “Baš mi je žao da to čujem.” Pitam se kako ćemo dalje komunicirati?

Ovo je jedna od mogućih analiza: Bush se tokom svog predsjednikovanja nikad nije ni pokušao predstaviti kao predsjednik “svih” građana. On je sve vrijeme ostao vjeran svojoj bazi, konzervativnoj kršćanskoj desnici. I ta mu je baza s punom strašću, savršeno organizirana, apsolutno odana, bez zadrške, do kraja, sada osigurala izbore. Bush nikada nije pokazao namjeru da se približi centru, on nije bio spreman na kompromise, on nije uzmicao ni pravio ustupke. Bio je “vjeran sebi”, kao što vole reći njegovi pristaše. Nije se kolebao, nije se obazirao ni na što, kao na primjer na međunarodne zakone ili na katastrofalne posljedice svojih političkih odluka u ratu s Irakom. Bush je radio svoju stvar, Bush je igrao svoju igru. A demokrati?

Samo je jedan među njima imao čvrst stav i samo je on radikalno i dosljedno kritizirao Bushovu politiku. To je bio Howard Dean, jedan od rijetkih senatora koji je glasao protiv rata u Iraku, za razliku od Kerryja. Ima još jedan vrlo zanimljivi demokrat, a to je Dennis Kuchinich, čovjek “našeg” porijekla, ultraliberalan i kao takav, po procjeni samih, prestrašenih i opreznih, demokrata - neupotrebljiv. Ni Howard Dean se nije uspio kandidirati kao demokratski predstavnik. Ispao je iz igre zbog jednog jedinog događaja: na nekom predizbornom skupu se, po mišljenju Amerikanaca, previše i prefanatično derao, vikao i mahao ručicama, u košulji zasukanih rukava, i s previše, tako se barem činilo tankoćutnim američkim građanima, nabubrelim vratnim žilama.

PISMA IZ AMERIKE: BUSHOMANI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.