NATAŠA KANDIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO,
O SUĐENJIMA ZA RATNE ZLOČINE U SRBIJI, IZBORIMA I STRAHU OD RADIKALA
DRŽAVE SE BORE PROTIV ČINJENICA
Drago HEDL
7. svibnja, 2008.
Srbija i ostale države u regiji još uvijek spadaju
u postkonfliktna društva, čije bi nove, demokratski izabrane vlade, najviše
voljele da one kreiraju historiju i prošlost i da činjenice na to ne utječu.
Nemamo političke elite koje su sklone uvažavanju činjenica i potrebe da se
povijest piše na osnovu činjenica, a ne na osnovu političkog odnosa prema
prošlosti i budućnosti
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
- Američki magazin Time uvrstio vas je 2003. na listu 36 europskih
heroja, a hrvatski tjednik Globus
2006. među 12 osoba koje su obilježile tu godinu. Dobili ste nagradu Human Rights Watcha, počasna ste
građanka Sarajeva, u Hrvatskoj vas je odlikovao predsjednik Mesić… Kako stvari
stoje u Srbiji?
- U Srbiji sam dobila nagradu Općine Tutin i Odbora za
ljudska prava iz Leskovca i s obzirom kakva je ovdje situacija i kako se gleda
na one koji se bave ljudskim pravima i ratnim zločinima, nisam ni očekivala da
bi se moglo dogoditi da ono što radimo Fond za humanitarno pravo i ja, može
biti dobro primljeno, hvaljeno i nagrađivano. To nije dio današnje Srbije.
Kosovo kao gubernija
- Često vam u Srbiji
prigovaraju da se borite samo za jednu stranu, zanemarujući zločine koji su se
dogodili Srbima. Zašto vas tako gledaju i što im odgovarate?
- Srbija je, najblaže rečeno, sudjelovala u svim ratovima,
da ne ulazimo u to koliko je iz Srbije taj rat pripreman – prvo u Hrvatskoj, u
Bosni, pa na Kosovu. Srbija se stalno osjeća da je netko napada i pritom ima
neku svoju verziju povijesti, prošlosti i događaja, počevši od 1991. Svako drugo
tumačenje, bilo od koga da dolazi - od Haškog suda, od drugih država u susjedstvu,
do organizacija za ljudska prava - ne prihvaća se. Prihvaća se samo ukoliko
postoji solidarnost sa srpskim žrtvama. Najviše što se ovdje može prihvatiti
jest da su sve strane činile zločine. U osnovi djelatnosti Fonda za humanitarno
pravo jest dokumentiranje ratnih zločina, iznošenje u javnost i pokušaj da se
stvore uvjeti u kojima će doći do utvrđivanja činjenica o tim zločinima i
prihvaćanje odgovornosti. To se ovdje ne razumije i svatko tko se bavi ratnim
zločinima, činjenicama i njihovim iznošenjem u javnost, doživljen je kao
plaćenik, izdajnik, prohrvatski, promuslimanski ili proalbanski orijentiran.
Srbija i ostale države u regiji još uvijek spadaju u postkonfliktna društva,
čije bi nove, demokratski izabrane vlade, najviše voljele da one kreiraju
historiju i prošlost i da činjenice na to ne utječu. Nemamo političke elite
koje su sklone uvažavanju činjenica i potrebe da se povijest piše na osnovu
činjenica, a ne na osnovu političkog odnosa prema prošlosti i budućnosti.
- Uza sve to vi još imate
i problem Kosova…
- Iako je bilo potpuno jasno još sredinom 1999. da je Kosovo
pod protektoratom i da nikada više neće biti pod upravom srpskih vlasti, nakon
osam godina, sada kada je uz podršku međunarodne zajednice – SAD i Europe –
kosovska skupština donijela odluku o nezavisnosti, to je ovdje, od strane političkih
elita, doživljeno kao nešto potpuno neočekivano. Kao neki udarac iza leđa, nož
u leđa, tako je to tumačeno i u vezi s tim stvorena je jedna strašno teška
neprijateljska klima u kojoj se nitko nije usudio iznijeti ni jednu činjenicu
koja bi pomogla da se kosovsko pitanje vidi u nekom realnom obliku. Svi su
ponavljali: Kosovo je dio Srbije, odluka međunarodne zajednice je nepravedna,
države koja ga priznaju čine to protiv prava… Nije se mogao čuti glas onih koji
bi rekli da je Kosovo izgubljeno davno, zbog zločina i represije, zbog
upravljanja Kosovom kao nekom gubernijom, a ne kao dijelom države u kojem ima
problema, ekonomskih, privrednih, socijalnih.
- Je li vas nakon
priznanja Kosova i onih rušilačkih demonstracija po Beogradu bilo strah?
- Stvorena je klima u kojoj su sudjelovali predstavnici vlasti,
klima neprijateljstva i pozivanja na nasilje protiv onih koji kosovski problem
vide realno i usuđuju se priznati tu realnost. Bila su tri-četiri tjedna u
Srbiji, nakon 17. veljače, kada nije bilo pametno izlaziti na ulicu. Bar sam
ja, prvi put u životu, osjećala da su političari stvorili klimu u kojoj se može
dogoditi da netko u vas puca, da se zaleti s nekim predmetom u ruci, zato što
je prstom pokazano: ona je za nezavisno Kosovo; ona je ta koja je pridonijela
da Kosovo bude nezavisno, pa se govorilo kako nitko ne može jamčiti sigurnost
onima koji priznaju Kosovo. Stvorena je užasna situacija i sada, nakon dva
mjeseca, stanje je ipak malo drugačije, iako nema puno glasova koji će pozvati
na osvješćivanje i razumijevanje stanja s Kosovom i prekinuti stalni negativni
ton, koji sada postaje dominantan ne samo u odnosu na Kosovo, već u odnosu na
čitavu prošlost, ton koji plaši susjede. Jer, ako se zbog Kosova demolira
američka, njemačka i hrvatska ambasada, onda to itekako ima posljedice na
odnose između susjeda.
DRŽAVE SE BORE PROTIV ČINJENICA
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|