Interview



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon


Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
8. svibnja, 2008.

NATAŠA KANDIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO, O SUĐENJIMA ZA RATNE ZLOČINE U SRBIJI, IZBORIMA I STRAHU OD RADIKALA

DRŽAVE SE BORE PROTIV ČINJENICA
Drago HEDL
7. svibnja, 2008.

Srbija i ostale države u regiji još uvijek spadaju u postkonfliktna društva, čije bi nove, demokratski izabrane vlade, najviše voljele da one kreiraju historiju i prošlost i da činjenice na to ne utječu. Nemamo političke elite koje su sklone uvažavanju činjenica i potrebe da se povijest piše na osnovu činjenica, a ne na osnovu političkog odnosa prema prošlosti i budućnosti

< > | cijeli članak | verzija za tisak

kandic_natasa_04_120.jpg

- Američki magazin Time uvrstio vas je 2003. na listu 36 europskih heroja, a hrvatski tjednik Globus 2006. među 12 osoba koje su obilježile tu godinu. Dobili ste nagradu Human Rights Watcha, počasna ste građanka Sarajeva, u Hrvatskoj vas je odlikovao predsjednik Mesić… Kako stvari stoje u Srbiji?

- U Srbiji sam dobila nagradu Općine Tutin i Odbora za ljudska prava iz Leskovca i s obzirom kakva je ovdje situacija i kako se gleda na one koji se bave ljudskim pravima i ratnim zločinima, nisam ni očekivala da bi se moglo dogoditi da ono što radimo Fond za humanitarno pravo i ja, može biti dobro primljeno, hvaljeno i nagrađivano. To nije dio današnje Srbije.

Kosovo kao gubernija

- Često vam u Srbiji prigovaraju da se borite samo za jednu stranu, zanemarujući zločine koji su se dogodili Srbima. Zašto vas tako gledaju i što im odgovarate?

- Srbija je, najblaže rečeno, sudjelovala u svim ratovima, da ne ulazimo u to koliko je iz Srbije taj rat pripreman – prvo u Hrvatskoj, u Bosni, pa na Kosovu. Srbija se stalno osjeća da je netko napada i pritom ima neku svoju verziju povijesti, prošlosti i događaja, počevši od 1991. Svako drugo tumačenje, bilo od koga da dolazi - od Haškog suda, od drugih država u susjedstvu, do organizacija za ljudska prava - ne prihvaća se. Prihvaća se samo ukoliko postoji solidarnost sa srpskim žrtvama. Najviše što se ovdje može prihvatiti jest da su sve strane činile zločine. U osnovi djelatnosti Fonda za humanitarno pravo jest dokumentiranje ratnih zločina, iznošenje u javnost i pokušaj da se stvore uvjeti u kojima će doći do utvrđivanja činjenica o tim zločinima i prihvaćanje odgovornosti. To se ovdje ne razumije i svatko tko se bavi ratnim zločinima, činjenicama i njihovim iznošenjem u javnost, doživljen je kao plaćenik, izdajnik, prohrvatski, promuslimanski ili proalbanski orijentiran. Srbija i ostale države u regiji još uvijek spadaju u postkonfliktna društva, čije bi nove, demokratski izabrane vlade, najviše voljele da one kreiraju historiju i prošlost i da činjenice na to ne utječu. Nemamo političke elite koje su sklone uvažavanju činjenica i potrebe da se povijest piše na osnovu činjenica, a ne na osnovu političkog odnosa prema prošlosti i budućnosti.

- Uza sve to vi još imate i problem Kosova…

- Iako je bilo potpuno jasno još sredinom 1999. da je Kosovo pod protektoratom i da nikada više neće biti pod upravom srpskih vlasti, nakon osam godina, sada kada je uz podršku međunarodne zajednice – SAD i Europe – kosovska skupština donijela odluku o nezavisnosti, to je ovdje, od strane političkih elita, doživljeno kao nešto potpuno neočekivano. Kao neki udarac iza leđa, nož u leđa, tako je to tumačeno i u vezi s tim stvorena je jedna strašno teška neprijateljska klima u kojoj se nitko nije usudio iznijeti ni jednu činjenicu koja bi pomogla da se kosovsko pitanje vidi u nekom realnom obliku. Svi su ponavljali: Kosovo je dio Srbije, odluka međunarodne zajednice je nepravedna, države koja ga priznaju čine to protiv prava… Nije se mogao čuti glas onih koji bi rekli da je Kosovo izgubljeno davno, zbog zločina i represije, zbog upravljanja Kosovom kao nekom gubernijom, a ne kao dijelom države u kojem ima problema, ekonomskih, privrednih, socijalnih.

- Je li vas nakon priznanja Kosova i onih rušilačkih demonstracija po Beogradu bilo strah?

- Stvorena je klima u kojoj su sudjelovali predstavnici vlasti, klima neprijateljstva i pozivanja na nasilje protiv onih koji kosovski problem vide realno i usuđuju se priznati tu realnost. Bila su tri-četiri tjedna u Srbiji, nakon 17. veljače, kada nije bilo pametno izlaziti na ulicu. Bar sam ja, prvi put u životu, osjećala da su političari stvorili klimu u kojoj se može dogoditi da netko u vas puca, da se zaleti s nekim predmetom u ruci, zato što je prstom pokazano: ona je za nezavisno Kosovo; ona je ta koja je pridonijela da Kosovo bude nezavisno, pa se govorilo kako nitko ne može jamčiti sigurnost onima koji priznaju Kosovo. Stvorena je užasna situacija i sada, nakon dva mjeseca, stanje je ipak malo drugačije, iako nema puno glasova koji će pozvati na osvješćivanje i razumijevanje stanja s Kosovom i prekinuti stalni negativni ton, koji sada postaje dominantan ne samo u odnosu na Kosovo, već u odnosu na čitavu prošlost, ton koji plaši susjede. Jer, ako se zbog Kosova demolira američka, njemačka i hrvatska ambasada, onda to itekako ima posljedice na odnose između susjeda.

DRŽAVE SE BORE PROTIV ČINJENICA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA

01-150.jpg