UKAZANJE ISUSA NA SUTJESCI
Mirko KOVAČ
1. lipnja, 2006.

Kiš je počeo onako temperamentno, čak ljutito, o komunistima kao lažljivcima u koje spada i Đilas, a to je potkrijepio jednom njegovom izjavom za strane novine kako mu se na Sutjesci, u vrijeme bitke, ukazao Isus. Tada je Kiš počeo ironično, zajedljivo, rugajući se i ismijavajući tu izjavu. "Pazi bogati, njemu se ukazao Isus. Kako to da se tek sada prisjetio tog ukazanja Isusova, a dok je bio na vlasti o tome nije zucnuo. Njemu se Isus ukazao naknadno, za potrebe Zapada. Moderno je od komunista postati mistik. Uza sve, to je još jedna aureola mučenika..."

verzija za tisak

"Dobro ste vi prošli, niste dopali zatvora", rekao mi je Đilas kada smo se sreli u Palmotićevoj ulici, a onda je na onaj njegov vedri način i zvonkim glasom, s osmijehom na licu dodao: "Nije zatvor tako loša stvar za pisca, vama bi to koristilo. Recimo, primorani ste raditi tjelovježbe. Vidite, ja i sada mogu napraviti sagib i dlanovima dotaknuti tlo, moja je kičma savitljiva", pa je tu, na ulici, nekoliko puta napravio tu vježbu dotičući prstima vrhove svojih cipela. Ja sam pokušao, ali nisam uspio.

Gospođa Trevisan bila je u žurbi, ostavila nas je da prošećemo i razgovaramo, a prije nego je otrčala na neku presicu, pozvala nas je na večeru u hotel Metropol, meni je rekla da dovedem nekoga zanimljivog tko bi želio upoznati Đilasa. Dogovorili smo se za navečer, pozdravili se s njom, a nas dvojica smo nastavili Kosovskom ulicom do Takovske, da bismo prošli pokraj glavne pošte i crkve Sv. Marka i izbili na Tašmajdan.

Pljuvanje u prolazu

"Vi tako osvajate da mi se čini kako mi sada samo nastavljamo neki davno započeti odnos i dijalog", rekao sam.

"Nisam ja lak za druženja i ne otvaram se tako jednostavno. Imam malo prijatelja, možda dvoje-troje ljudi. Najvažnija osoba u mom životu je moja supruga Štefica. Ne znam bih li ja umio učiniti za nju ono što je ona činila za mene. Kad se sve ono sručilo na mene, kad vam se učini da nema spasa, odjednom shvatite da su dvije žene vaš čvrsti oslonac i da, imajući njih, ne možete potonuti. Moja majka Vasilija i žena Štefica imale su presudnu ulogu u ovim mojim lomovratima."

Ništa nisam zapisao u nekoj od svojih teka o toj našoj šetnji Tašmajdanom, ali se sjećam jednog čovjeka sijede glave koji je prošao pokraj nas, pljunuo prema Đilasu i tiho promrmljao:

"Izdajniče!"

Đilas se nije osvrnuo, uhvatio me podruku kao da je želio da se što prije udaljimo od te spodobe ignorirajući je, ali ja sam ipak malo zastao i gotovo zaustio da nešto ružno dobacim tom prolazniku, ali mi Đido nije dopustio, povukao me i rekao da takvo što često doživljava, čak se nasmijao i dodao kako su to najvjerojatnije oni koji su mu nekad klicali. U meni je narastao gnjev i moram reći da tada nisam razumio kako je Đilas mogao ostati miran i suzdržan na takvu prostačku uvredu, ali dvadesetak godina kasnije doživio sam nešto slično. Prolazio sam pokraj zgrade u kojoj je bila poslovnica JAT-a; zgrada je bila pod skelama, popravljala se fasada, pa je prolaz bio otežan i prolaznici su se jedva mogli razminuti. Prolazeći ispod te skele uskom stazom, primijetio sam dvije lijepe elegantne dame srednjih godina, dolazile su mi u susret. Zastao sam i sklonio se s puteljka, gotovo udvarački raspoložen, s naglašenom ljubaznošću, kako bih ih pustio da prođu, a umjesto zahvale jedna od njih me pljunula izravno u lice i nazvala me izdajnikom koji piše protiv njenog obožavanog Miloševića. Nisam je čak ni ružno pogledao, obrisao sam pljuvačku s lica i mirno produžio. Možda sam tek tada razumio onaj Đilasov prijezir prema toj sorti ljudi i uopće takvoj svjetini. Ja sam i dandanas pred glupanima nemoćan; za njih nemam ključ, nemam nijedne ubojite misli, mogu me uvijek tući, kako god žele; municije za njih nemam.

Toga popodneva nazvao sam Danila Kiša i rekao mu da sam upoznao Đilasa, iznosio sam svoje dojmove, ali on nije pokazivao nikakvu znatiželju, niti me bilo što priupitao o toj osobi, premda ga je krasila radoznalost s kojom je svemu prilazio. Kao da je jedva čekao da što prije otkačim Đilasa da bismo se nas dvojica dogovorili za izlazak navečer, ali ja sam tada rekao da nas je gospođa Trevisan pozvala na večeru u Metropol.

Kiš nije htio

"Bit će Đilas sa suprugom, pa ako hoćeš, povedi i Miru", rekao sam.

Kad god je Danilo htio nešto odbiti ili omalovažiti, pa i narugati se, onda je to činio na crnogorskom, s izrazitim cetinjskim naglaskom:

UKAZANJE ISUSA NA SUTJESCI
verzija za tisak