BOLJE AKT NEGO PAKT��
Igor LASIĆ
2. prosinca, 2004.

Ne reagiram baš na popularnost, ne čeznem za njom, ali i ne smeta mi posebno. Budimo neskromni, moja poznatost zaista ide prema slavi, no mislim da sam pritom ostao normalan čovjek, ili nenormalan, kakav već jesam, ali svoj. A popularnost je nešto drugo, to je trenutna masovna omiljenost. To nikad nije bio moj položaj

verzija za tisak

"O, pa to si ti, otkad se nismo vidjeli", prepoznao je Arsen našeg fotografa Ognjena Alujevića, "a živjeli smo u istoj zgradi, sjećaš li se, pa da... Još su bili tamo Bojan i Mira Stupica, Proleterskih brigada 35. Koliko nas je bilo na istoj adresi, Boško Petrović, Štrok, Reiser, obitelj Gamulin, tko bi se svega i sjetio. Ja sam tu adresu opjevao u 'Ne daj se, Ines', a poslije je promijenjen broj, da me ne bi netko tužio... E, snimaj ti, uključi odmah, lako ćemo za pitanja", obratio se zatim Ognjenov nekadašnji susjed i novinaru Ferala. "Bojan me prvi put vidio kad sam na TV-u pjevao 'Sve što znaš o meni', '69. godine, onda me zvao da surađujemo. A ta je pjesma sad temelj 'Nostalgične' od TBF-a. Ma, našli smo dosad sedam verzija te pjesme... Koliko je to godina, a? Puno. A što ćemo mi razgovarati? Ajde, pitaj me nešto..."

Pjesnički počeci

- Evo, slušao sam vaš najnoviji album, "Na zlu putu", i pjesmu-recital "Negve", koju počinjete: "sa svih strana mi podmeću kao/ kako sam ja zapravo pjesnik", i završavate s "a ja na tezulji/ između apsoluta i ništice/ ne znam kuda bih i kamo/ sa svojim zajebanim/ rukopisom"... Pa sam se sjetio da vas najčešće zovu šansonijerom. Što vi mislite o tome?

- Ako ćemo otvoreno, započeo sam kao pjesnik, i prvu nagradu dobio za pjesništvo. Postojao je tad splitski časopis Vidik, okrenut mlađem naraštaju; na anonimni natječaj poslao sam, kao šibenski gimnazijalac, svoje stihove, i dobio nagradu. Drugu sam primio za svoje crtež u Poletu, zvao se "Gospa vanka Grada", a onda su makli taj naziv, i stavili "Motiv iz Šibenika"... Takva su bila vremena, valjda neće opet jednom, ponovo. Naš veliki pjesnik Zlatko Tomičić, kasnije i veliki uznik, zatim je uzeo moj prvi ciklus pjesama "Čuda" i objavio ga u časopisu Prisutnosti. Pa sam zbog toga imao ozbiljnih problema. Morao sam napustiti radio-stanicu, zbog jedne tročlane komisije-bande, jer sam u pjesmama spominjao Isukrsta, svetog Nikolu, itd. "Što sam učinio", pitao sam, i dobio odgovor: "Nisi učinio ništa. Ali, dobro je da odeš, ovo je ustanova državne propagande." I prešao sam u Vjesnik, s tim nije bilo problema... Nisam nikad mislio na svoj poetski status, a vremenom se nakupilo 20 knjiga, ploče i CD-ove da ne spominjem, otkad se štancaju pirati, uopće ne znam tko zarađuje novac na tome.

- Možda vam je ta komisija-banda ipak učinila uslugu?

- Pa, možda, jer tog sam časa razriješio sve, i životni moto ostao mi je "Bolje akt, nego pakt". Te '64. ostavio sam radio, napustio brak, otišao od kuće, diplomirao akademiju, otišao u vojsku, opet nastavio podstanariti, iste godine objavio "Moderato cantabile" i, u Splitu, "Kuću pored mora". Počeo sam nanovo život, sa 26 godina. Ne žalim se, nisam bio gladan novca, imao sam svoje pjesme i svoje gojenice, a ovi koji su na meni zaradili neka sami misle o svojoj sreći. Neki dan sam Branku Čegecu za "Glosarij" napisao o kantautorima, generalno: "Što je to kantautor? Nitko i ništa!" U šansoni su najmanje važne riječi, šansonijer mora biti persona. Brela sam najviše volio dok ga još nisam ni razumio, a pogledajte i Dylana; ne zna svirati, prosječan kompozitor, grinta umjesto da pjeva, a planetarna je ličnost, i meni jako draga. Koje sam ja u životu imao veze sa šansonom? U Šibeniku radio marke "Kosmaj", što mi je dobavio ujac Joso, jer je bio prvoborac, a slušali smo malo Italiju, fascinirao me Modugno, kasnije sam lovio i Radio Luxembourg.

BOLJE AKT NEGO PAKT
verzija za tisak