KAKO IZDATI IZDAJU��
Stevo
21. travnja, 2005.

Knjiga je kod nas, nažalost, negdje na samom dnu prioriteta, ali ne treba kukati, već raditi. Ne izdavati poeziju zbog toga jer nema financijske isplativosti, znači u startu si oduzimati prostor slobode

verzija za tisak

Robert Mlinarec (r. 1966.) pisac je s dosad objavljenih pet knjiga proze, iz kojih su priče prevedene na desetak jezika. Zadnja, "Sve o vjetrenjačama", objavljena je 2002., a uskoro bi se trebala pojaviti i nova, "Vremenski stroj i druge priče". Suradnik je na više međunarodnih književnih projekata, a zajedno s Markom Plavićem urednik je i pokretač izdavačke kuće Mlinarec & Plavić, poznate po neobičnoj sklonosti izdavanja poezije, te osobito pjesničkih "prvijenaca"...

- Imamo li na umu financijsku isplativost poetskih izdanja, a osobito prvijenaca, kako uopće preživljavate kao nakladnik?

- Za mene je poezija vrhunac umijeća, poput filozofije ili glazbe. Ne izdavati je zbog toga jer nema financijske isplativosti znači u startu si oduzimati prostor slobode. To je jedan od razloga zašto mislim da se isplati ulagati u poeziju. Preživljavamo tako što Plavić i ja sve osim tiskarskih poslova odrađujemo sami - a i to ćemo naučiti! - dok tiskare s kojima radimo imaju razumijevanja i vrlo su nam sklone. Ministarstvo kulture svojedobno je prepoznalo značaj pojedinih autora, no s obzirom na opću krizu u državi pitanje je hoće li i koliko moći nadalje pomagati. Knjiga je, nažalost, negdje na samom dnu prioriteta, ali ne treba kukati, već raditi! Volim reći da radimo kvalitetu s minimalnim budžetom i određenom dozom samozatajnosti. Namjeravamo trajati godinama, jer postoje i stalno dolaze novi sjajni autori. Trajno je prisutna i mala doza inata, jer kad i sam pišeš, znaš da bi se stvari uvijek mogle bolje postaviti.

- Budući da živite na relaciji Zagreb-Beč, kakvo je stanje u austrijskoj književnosti u odnosu na našu, osobito što se tiče politike prema knjizi, fenomena novinskog nakladništva, lanca pisac-nakladnik-knjižar-čitatelj?

- Čitatelji tamo imaju veću kupovnu moć i naviku kupovanja knjiga. Nakladnici prodaju na cijelom njemačkom govornom području, a zajedničko tržište određeno jezikom u startu je gotovo 100 milijuna ljudi. No, ne treba gajiti iluzije da je art-literatura probitačna i da pisci tamo lagodno žive! Žive nešto lakše zato što je u državi općenito viši standard, ali pjesnici i mlađi prozaici i tamo se suočavaju s istim problemima, od statusa u društvu do nemogućnosti objavljivanja, odnosno niskih honorara u odnosu na druge struke. No na njemačkom govornom području postoji čitav niz nacionalnih, pokrajinskih i gradskih stipendija, te mnoštvo privatnih zaklada koje potiču pisce. To poprilično olakšava snalaženje. Novinsko nakladništvo u Austriji i Njemačkoj ni približno ne stvara potrese na tržištu kao naše, i nije drastično pojeftinilo knjigu, kao što se dogodilo kod nas. Veleprodaja knjiga ima jasno definirana pravila; lanci knjižara i distribucija savršeno funkcioniraju, a i naplata je sigurna.

- S obzirom na to njemačko-austrijsko iskustvo zajedničkog jezika, može li hrvatska književnost uopće opstati ako se zadrži u svojim uskim okvirima? Vaša naklada objavila je neke knjige u suradnji s mostarskim Alternativnim institutom...

- Da, razmjena ideja u regiji je neminovna, osobito s obzirom na iskustvo zajedničkog, ili bar vrlo sličnih jezika, kao i u njemačko-austrijskom slučaju. U startu smo se profilirali kao mali nakladnik koji objavljuje hrvatsku književnost i autore s područja bivše Jugoslavije i srednje Evrope, pa se trudimo surađivati s ljudima koji imaju ideje i entuzijazam da ih prostorno-vremenski protegnemo. Alternativni institut u Mostaru od naših prvih kontakata širio je pozitivnu energiju i neponovljivi smisao za humor, čak i kad su prilike u tom gradu bile crne i rijetko se prelazilo Bulevar. Inače, Plavić i ja smo biblioteku otvorili knjigom Bogdana Bogdanovića "Grad i budućnost", a osim niza važnih hrvatskih autora poput Mlakića, Šimovića, Perića i Bogunovića, intenzivno smo prevodili suvremene slovenske prozaike (Feri Lainšček, Goran Gluvič), u pripremi su prijevodi s mađarskog i dva prvijenca. Dakle, mi smo povezivanje i književno upoznavanje ugradili u svoj koncept. Ali, nažalost mislim da će ta nastojanja i dalje ostati ograničenog dosega, jer su tradicionalne strukture prerušene i u 21. stoljeću. Na našim se prostorima krv i zlo dugo pamte, postoji zazor od drugog i drugačijeg, osobito ako ti je sličan.

KAKO IZDATI IZDAJU
verzija za tisak