PUTOVANJE NA KRAJ SJETE��
Goran BORKOVIĆ
2. lipnja, 2005.

Portugalci na svijet gledaju "pesimistično". Rezultat takvog stava su famozni "fado" i "saudade" (sjeta ili čežnja). Portugalci osjećaju tu "saudade" za svime. Ako su u Portugalu, imaju "saudade" za inozemstvom, ako su u inozemstvu, imaju "saudade" za Portugalom. Gdje god bili, nose sa sobom taj osjećaj. Kao da se rađaju s njim. Posljednjih godina sve je veći otpor prema takvom razmišljanju, posebno među mlađim intelektualcima, ali "saudade" i "fado" su toliko važni u njihovim životima da ih je nemoguće zaobići kad govorite o Portugalu

verzija za tisak

Nikica Talan, profesor portugalske književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, priuštio je čitateljskoj publici nesvakidašnji događaj: u jednom danu predstavio je četiri nove knjige. I to kakve! Redom, Portugalsko-hrvatski rječnik, Hrvatsko-portugalski rječnik, Gramatiku portugalskog jezika i Povijest portugalske književnosti. Ovaj, po mnogo čemu jedinstven događaj u domaćem nakladništvu, mediji su gotovo prešutjeli. Tek je tu i tamo objavljena pokoja kratka vijest premda je riječ o tako značajnim djelima da profesor Talan – iako mu to ne pada ni na kraj pameti – može odmah u zasluženu mirovinu.

- S obzirom da ne volim medije, i sam snosim dio krivice za takav tretman. Više sam, kako bi kazali Portugalci, bicho do mato, osamljenik. Volim se zatvoriti i raditi. Ako ono što napravim nešto vrijedi, lako će pronaći svoju publiku.

- Kako je došlo do toga da ste se prihvatili tako teškog posla kao što je sastavljanje rječnika portugalskog jezika?

- Došlo je silom neprilika, budući da sam u jednom trenutku, uz prof. Marinu Deur (u svojstvu vanjskog suradnika) ostao sam na Katedri za portugalski jezik i književnost. Profesor Želimir Brala, koji je počeo raditi rječnik, otišao je u diplomaciju, a postojala je velika potreba za takvim priručnikom. Zato mi nije preostalo ništa drugo nego da taj posao napravim sam. Iz vlastitog iskustva znam kako je studentima teško raditi bez rječnika. Doduše, postojali su rječnici na stranim jezicima, ali ipak je bitno drukčije kad imate rječnik na materinjem jeziku.

Kad me Školska knjiga zamolila da se prihvatim posla, ušao sam u to ne znajući što me čeka. Vjerujte, to je bio najkrvaviji posao koji sam radio u životu. Petnaest mjeseci svakodnevno sam radio po petnaest-šesnaest sati, često i više. Kad danas pogledam iza sebe i vidim što sam napravio, nije mi žao iako mi je neshvatljivo kako sam ga uspio napraviti u tako kratkom roku. Štoviše, žao mi je što rječnike nisam dopunio brazilskim i afričkim inačicama portugalskog kako bi bili potpuniji.

Posebna knjiga

- U isto vrijeme ste objavili i Gramatiku portugalskog te Povijest portugalske književnosti?

- Gramatika je trebala biti dodatak Portugalsko-hrvatskom rječniku, ali kako kod mene kad radim sve nabuja, tako je iz dodatka nastala posebna knjiga. Slično je bilo i s rječnikom koji je najprije bio zamišljen kao džepno izdanje. Povijest književnosti napravio sam još prije desetak godina, ali je knjiga dugo čekala objavljivanje kod drugih izdavača.

- Uskoro će izaći i dva CD-a s rječnicima?

- Oba rječnika trebala bi biti objavljena na CD-ima za dva do tri tjedna što je od iznimne važnosti, budući da je izgovor portugalskog jedan od najtežih dijelova u učenju jezika.

- Što vas je privuklo Portugalu? Zašto ste se odlučili posvetiti baš tom jeziku i kulturi?

- Portugal je još uvijek pomalo egzotična zemlja. Po temperamentu, Portugalci su dosta slični nama. Otkačeni su, pristupačni, vole pomagati drugima, posebno strancima. Nisu ksenofobični, premda je Portugal i u europskim razmjerima mala zemlja, tek nešto veća od Hrvatske, ali s duplo više stanovnika. Imaju jako bogatu kulturu i kuhinju, posebno kolače koje obožavam. Svako portugalsko selo ima nekoliko vrsta kolača, što se nerijetko povezuje s arapskim naslijeđem. Imaju i jako puno kulturno-umjetničkih društava. Gotovo svako mjesto ima svoj KUD. Portugalci inače strašno puno polažu na tradiciju. S druge strane, usprkos nadaleko poznatoj ležernosti, imaju dosta velikih uspjeha u znanosti. Na žalost, te uspjehe ostvaruju uglavnom izvan Portugala.

- Portugal se u Hrvatskoj najčešće povezuje uz dvije stvari: nogomet i fado, dok se o portugalskoj književnosti, posebno novijoj, ne zna puno?

- Nevjerojatno vole nogomet. Gotovo da nema čovjeka koji u Portugalu nije zagrijan za nogomet. Svatko ima svoj klub za koji bi dao život, ali kad je u pitanju nacionalna reprezentacija, svi su kao jedan. Portugal je zapravo zemlja paradoksa: od fada i sveprisutne melankolije do opće životne radosti, koje se međusobno isprepleću u književnim djelima. "Najnovija" portugalska književnost po jednima počinje 1974., tzv. Revolucijom crvenih karanfila, kada je okončana diktatura, dok drugi tvrde da je početak 1985. kada Portugal ulazi u Europsku Uniju. U posljednjih dvadeset godina u izboru tema i načinu pisanja praktički nema razlike u odnosu prema drugim europskim zemljama. Prije toga stanje je bilo drukčije. Portugalci su za vrijeme diktature bili prilično zatvoreni, okrenuti sebi i vlastitim temama. Tek nakon revolucije dolazi do otvaranja. Diktaturu su obilježile tabu teme koje i dandanas postoje u određenim oblicima.

- Na što konkretno mislite?

- Recimo, Portugalci ne vole govoriti o kolonijalnom ratu. Čini se da su jako traumatizirani time, budući da je riječ o krvavom ratu koji je ostavio katastrofalne posljedice i na njihovoj privredi i mentalitetu. Još uvijek ima na tisuće i tisuće tzv. retornados, odnosno povratnika iz Afrike koji su što milom, što silom morali napustiti nekadašnje portugalske kolonije. Nisu u pitanju samo vojnici, nego i civili koji su stradali. Ta traumatiziranost djelomično je prisutna i u književnosti. Međutim, Portugalci ne vole govoriti o tom razdoblju. Naravno, postoje izuzeci, posebno među intelektualcima, ali opći stav je da se o kolonijalnom razdoblju šuti. Čak se i nobelovac José Saramago, iako je ljevičar i komunist, gotovo ne osvrće na tu temu.

"Sivi svjetonazor"

- Izgleda da Hrvatska i Portugal imaju još dodirnih točaka osim temperamenta. Zašto se Portugalci izbjegavaju suočiti s vlastitom prošlošću?

- Portugal je ipak posljednja velika kolonijalna sila i oni svakako osjećaju tu tamnu mrlju na svojoj savjesti. Primjerice, kad su 1961. morali napustiti Gou u Indiji, središnja je vlast izdala naredbu da se nitko živ ne smije povući. Na svu sreću vojni zapovjednici je nisu poslušali, pa su ljudi spašeni. Na žalost, nije uvijek bilo tako. Posebno kad je riječ o Africi. U Portugal je dolazilo tisuće sanduka s poginulima o čemu se nije smjelo govoriti. Za razliku od Španjolaca koji su, prema mnogim putopiscima, puno otvoreniji, kod Portugalaca se osjeća taj cinzentismo. Riječ je o izrazu koji je jako teško prevesti. Možda bi ga se moglo prevesti kao "sivilo", "sivi svjetonazor".

Oni, naime, na svijet gledaju "pesimistično". Rezultat takvog stava su famozni fado i saudade (koja bi se otprilike mogla prevesti kao sjeta ili čežnja). Portugalci osjećaju tu saudade za svime. Ako su u Portugalu, imaju saudade za inozemstvom, ako su u inozemstvu, imaju saudade za Portugalom. Gdje god bili, nose sa sobom taj osjećaj. Kao da se rađaju s njim. Posljednjih godina sve je veći otpor prema takvom razmišljanju, posebno među mlađim intelektualcima, ali saudade i fado su toliko važni u njihovim životima da ih je nemoguće zaobići kad govorite o Portugalu. Kao i nacionalne mitove po čemu su također slični Hrvatima. Mi pjevamo "Ustani bane", oni pjevaju "Ustani Sebastijane", prizivljući svog u Africi nesretno poginulog kralja Sebastijana.

Prvi Nobel

- Koliko je za portugalski temperament važan geografski položaj Portugala? Osjeća li se još uvijek izoliranost zemlje u odnosu na ostatak Europe?

- Zemljopisno gledano, Portugal je, naravno, osuđen na "osamljenost". S jedne strane je Atlantski ocean, a s druge Španjolska. Oni su na rubu jednoga svijeta. Ta odcijepljenost također je svojevrsna trauma za Portugalce koja se još uvijek, bez obzira na moderna sredstva komunikacije, itekako osjeća. Uz to, specifičan je i odnos prema Španjolcima kojima nikako ne mogu zaboraviti šezdesetogodišnju okupaciju iz 1580. godine.

- Rječnik smo dobili, međutim, što je s portugalskom književnošću u Hrvatskoj? Koliko se prevodi, kakva je percepcija portugalske književnosti u Hrvatskoj?

- U posljednje vrijeme Portugalci subvencioniraju objavljivanje knjiga preko tzv. Instituta za knjigu i Instituta Camões i to daje rezultate, posebno za portugalsku književnost dok nešto slabije ide s brazilskom i luzoafričkom književnošću. Većem zanimanju svakako je pridonijela i prva Nobelova nagrada nekom piscu iz portugalskog jezičnog područja koju je prije sedam godina dobio Saramago. Nakon toga, počelo se sustavno prevoditi s portugalskog. Ja uglavnom prevodim poeziju i klasiku. Nadam se da ću uskoro pronaći vremena da konačno prevedem "Luzitance" Luísa de Camõesa koji još uvijek nisu prevedeni na hrvatski. To mi je jedna od životnih želja.

PUTOVANJE NA KRAJ SJETE
verzija za tisak

NAVALA STUDENATA