OBJAVLJUJEMO INTEGRALNI SABORSKI GOVOR IVE
BANCA U POVODU IZVJEŠĆA O RADU HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI ZA
2005. GODINU
DIKTAT PROSJEKA
8. lipnja, 2006.
Prepreka članstvu u
najvišoj znanstvenoj ustanovi nacije nije mediokritetstvo, nego upravo
suprotno: međunarodno priznanje. Imate izbor: "svakodnevni rad" kod Vladimira
Paara ili Dubravka Jelčića s perspektivom članstva u HAZU ili međunarodni
uspjeh koji se od domovinske javnosti krije kao najveća hereza – velika poput
one Petrićeve, Vlačićeve, Dominisove ili pak Boškovićeve, jer nijedan od njih,
sa sigurnošću možemo reći, ne bi pristao na "svakodnevni rad" u Paarovoj
radionici, pa poput Tesle i Preloga nikada ne bi bili realni kandidati za redovito
članstvo u HAZU
verzija za tisak
Pred nama je Izvješće o radu HAZU u 2005.
godini. Prošle godine u ovo vrijeme bio sam među rijetkim zastupnicima što su
se uopće osvrnuli na izvješće naše Akademije za godinu 2004., ali mislim da su
moje ondašnje kritičke opaske barem djelomice urodile plodom. Današnje je
izvješće nešto iscrpnije, podaci su nešto pregledniji, ulazi se s nešto više ozbiljnosti
u razne aspekte rada HAZU. No, najveći problemi su ostali. Akademija je ostala
potpuno zatvorena ustanova, čija uprava očito ne smatra da ovom Saboru i ovoj
Hrvatskoj duguje išta osim najsumarnijih informacija, posebno kad je riječ o
financijskom poslovanju Akademije, da o smislenosti rada HAZU i ne govorim.
Odmah da kažem, meni je neugodno što ovo
sluša i ovdje prima akademik Cvetnić,
glavni tajnik HAZU, kojega izuzetno cijenim i koji je najmanje odgovoran za
ovakvo stanje. No, budući da predsjednik Akademije, koji obavezno dolazi na
saborska primanja ali ne i na saborske rasprave, te potpredsjednici Akademije,
ovu raspravu očito ne smatraju toliko važnom da bi se pojavili u ovom domu koji
predstavlja narod hrvatski, uz sve isprike akademiku Cvetniću moram reći ovo: Rad HAZU, koji godinama nije bio predmetom
interesa javnosti, postao je zaslugom loše uprave HAZU i stvaranjem mediokritetske
kritičke mase u članstvu HAZU predmetom javne rasprave. Odsad i ubuduće ovakva
izvješća neće biti prihvatljiva. Ne može se živjeti na državnom proračunu, a u
isto vrijeme zahtijevati privilegij gotovo sakradotalne nedodirljivosti. Zato i
Klub PGS-SBHS-MDS neće glasovati za prihvaćanje Izvješća o radu HAZU u 2005. godini.
U javnosti se ovih dana posebno raspravlja
o čudovišnoj odluci Izborne skupštine HAZU da ne primi u redove redovitih
članova poznatog i izuzetno uglednog genetičara Miroslava Radmana. Dio
razloga za takvu odluku, ako ih tako možemo nazvati, mogu se dokučiti iz pisma
akademika Zvonimira Devidéa Izbornoj skupštini HAZU u
kojem, osim posebno prizemnih argumenata protiv Radmana, upozorava da bi se Radmanovim
izborom Akademija mogla naći u situaciji preuzimanja odgovornosti za "ogromno
materijalno dobro" kojim je Radman
"opterećen".
Čudovišna
odluka
Devidé,
dakle, upozorava na izdatke. Oni su mu važni, jer su i inače predmetom posebnih
interesa, koji graniče s korupcijom, a silno su se razvili u Akademiji.
Primjerice, prema članku 36. Statuta HAZU točka 2. i 3., redovitim članovima,
koji su ujedno članovi Predsjedništva Akademije, pripadaju i posebne nagrade.
Te se nagrade mogu odrediti i za obavljanje drugih funkcija u Akademiji. Visina
tih nagrada utvrđena je posebnom Odlukom koju donosi upravo Predsjedništvo
Akademije(!). Drugim riječima, Predsjedništvo samo sebi određuje isplate, a da
o tomu ni članstvo, ni javnost, pa ni ovaj Sabor, ne može ništa saznati.
U Predsjedništvo ulaze, uz tajnika, i
predstavnici razreda. Zapravo, ne zna se tko je sve na popisu nagrađenih, niti
koliki su im honorari, niti zašto se isplaćuju. Po nekim izvorima, oko 50
članova prima ove honorare. Primaju ih i predsjednici raznih vijeća, a da se
neka od tih vijeće ne sastaju ni jednom u dvije godine. Isplaćuju se i
tajnicima razredâ, premda rade malo pa ništa. Na zahtjev Predsjedništva isplaćuju
se i zamjenicima tajnikâ, koji doslovno ne rade ništa. Honorira se svaka
djelatnost, od uređivanja časopisa koji se ne pojavljuju godinama do tajničke
službe u nekim izdanjima, itd. Nije ni čudo da je akademik Devidé zabrinut. Moglo bi se dogoditi da se Akademijin proračun
racionalizira, da se usmjeri istraživačkoj djelatnosti, da postane ulog
kreativnosti. E, to ne može! Nismo mi takva akademija!
Reći ću nešto o učincima strahovlade
prosječnosti u članstvu HAZU. Ne bih ulazio u discipline koje su mi nepoznate,
pa ću se osvrnuti samo na neke primjere iz Prvog razreda. Naime, postoji
uvriježeno – i posve mediokritetsko – mišljenje da se uspjeh u znanstvenom radu
mjeri po broju bibliografskih jedinica. Po tom su kriteriju ljudi koji su
opisali svaki štrajk što je zabilježen u najmanjem kvarnerskom brodogradilištu
u međuraću, te otkrili više nego što je potrebno o Ogulinskom procesu Josipu Brozu, postali redoviti članovi Akademije,
a da ujedno naše poznavanje povijesti nisu pomakli ni za milimetar. Jer
povijest, kao i druge društvene discipline, teži dubinskom razumijevanju
pojedinih fenomena ljudskog društva. Znanost, naime, nije nizanje precizno
utvrđenih banalnosti. Ona zahtijeva raščlambu. Ona zahtijeva smislenost. Ona
traži kontekst. Ona inzistira na komparaciji. Ona nije pismo u nekom opskurnom
tjedniku ili kavanski razgovor o iranskoj teoriji.
DIKTAT PROSJEKA
verzija za tisak
________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved. |