DIKTAT PROSJEKA

8. lipnja, 2006.

Prepreka članstvu u najvišoj znanstvenoj ustanovi nacije nije mediokritetstvo, nego upravo suprotno: međunarodno priznanje. Imate izbor: "svakodnevni rad" kod Vladimira Paara ili Dubravka Jelčića s perspektivom članstva u HAZU ili međunarodni uspjeh koji se od domovinske javnosti krije kao najveća hereza – velika poput one Petrićeve, Vlačićeve, Dominisove ili pak Boškovićeve, jer nijedan od njih, sa sigurnošću možemo reći, ne bi pristao na "svakodnevni rad" u Paarovoj radionici, pa poput Tesle i Preloga nikada ne bi bili realni kandidati za redovito članstvo u HAZU

verzija za tisak

Pred nama je Izvješće o radu HAZU u 2005. godini. Prošle godine u ovo vrijeme bio sam među rijetkim zastupnicima što su se uopće osvrnuli na izvješće naše Akademije za godinu 2004., ali mislim da su moje ondašnje kritičke opaske barem djelomice urodile plodom. Današnje je izvješće nešto iscrpnije, podaci su nešto pregledniji, ulazi se s nešto više ozbiljnosti u razne aspekte rada HAZU. No, najveći problemi su ostali. Akademija je ostala potpuno zatvorena ustanova, čija uprava očito ne smatra da ovom Saboru i ovoj Hrvatskoj duguje išta osim najsumarnijih informacija, posebno kad je riječ o financijskom poslovanju Akademije, da o smislenosti rada HAZU i ne govorim.

Odmah da kažem, meni je neugodno što ovo sluša i ovdje prima akademik Cvetnić, glavni tajnik HAZU, kojega izuzetno cijenim i koji je najmanje odgovoran za ovakvo stanje. No, budući da predsjednik Akademije, koji obavezno dolazi na saborska primanja ali ne i na saborske rasprave, te potpredsjednici Akademije, ovu raspravu očito ne smatraju toliko važnom da bi se pojavili u ovom domu koji predstavlja narod hrvatski, uz sve isprike akademiku Cvetniću moram reći ovo: Rad HAZU, koji godinama nije bio predmetom interesa javnosti, postao je zaslugom loše uprave HAZU i stvaranjem mediokritetske kritičke mase u članstvu HAZU predmetom javne rasprave. Odsad i ubuduće ovakva izvješća neće biti prihvatljiva. Ne može se živjeti na državnom proračunu, a u isto vrijeme zahtijevati privilegij gotovo sakradotalne nedodirljivosti. Zato i Klub PGS-SBHS-MDS neće glasovati za prihvaćanje Izvješća o radu HAZU u 2005. godini.
 
U javnosti se ovih dana posebno raspravlja o čudovišnoj odluci Izborne skupštine HAZU da ne primi u redove redovitih članova poznatog i izuzetno uglednog genetičara Miroslava Radmana. Dio razloga za takvu odluku, ako ih tako možemo nazvati, mogu se dokučiti iz pisma akademika Zvonimira Devidéa Izbornoj skupštini HAZU u kojem, osim posebno prizemnih argumenata protiv Radmana, upozorava da bi se Radmanovim izborom Akademija mogla naći u situaciji preuzimanja odgovornosti za "ogromno materijalno dobro" kojim je Radman "opterećen".
 
Čudovišna odluka
 
Devidé, dakle, upozorava na izdatke. Oni su mu važni, jer su i inače predmetom posebnih interesa, koji graniče s korupcijom, a silno su se razvili u Akademiji. Primjerice, prema članku 36. Statuta HAZU točka 2. i 3., redovitim članovima, koji su ujedno članovi Predsjedništva Akademije, pripadaju i posebne nagrade. Te se nagrade mogu odrediti i za obavljanje drugih funkcija u Akademiji. Visina tih nagrada utvrđena je posebnom Odlukom koju donosi upravo Predsjedništvo Akademije(!). Drugim riječima, Predsjedništvo samo sebi određuje isplate, a da o tomu ni članstvo, ni javnost, pa ni ovaj Sabor, ne može ništa saznati.
 
U Predsjedništvo ulaze, uz tajnika, i predstavnici razreda. Zapravo, ne zna se tko je sve na popisu nagrađenih, niti koliki su im honorari, niti zašto se isplaćuju. Po nekim izvorima, oko 50 članova prima ove honorare. Primaju ih i predsjednici raznih vijeća, a da se neka od tih vijeće ne sastaju ni jednom u dvije godine. Isplaćuju se i tajnicima razredâ, premda rade malo pa ništa. Na zahtjev Predsjedništva isplaćuju se i zamjenicima tajnikâ, koji doslovno ne rade ništa. Honorira se svaka djelatnost, od uređivanja časopisa koji se ne pojavljuju godinama do tajničke službe u nekim izdanjima, itd. Nije ni čudo da je akademik Devidé zabrinut. Moglo bi se dogoditi da se Akademijin proračun racionalizira, da se usmjeri istraživačkoj djelatnosti, da postane ulog kreativnosti. E, to ne može! Nismo mi takva akademija!
 
Reći ću nešto o učincima strahovlade prosječnosti u članstvu HAZU. Ne bih ulazio u discipline koje su mi nepoznate, pa ću se osvrnuti samo na neke primjere iz Prvog razreda. Naime, postoji uvriježeno – i posve mediokritetsko – mišljenje da se uspjeh u znanstvenom radu mjeri po broju bibliografskih jedinica. Po tom su kriteriju ljudi koji su opisali svaki štrajk što je zabilježen u najmanjem kvarnerskom brodogradilištu u međuraću, te otkrili više nego što je potrebno o Ogulinskom procesu Josipu Brozu, postali redoviti članovi Akademije, a da ujedno naše poznavanje povijesti nisu pomakli ni za milimetar. Jer povijest, kao i druge društvene discipline, teži dubinskom razumijevanju pojedinih fenomena ljudskog društva. Znanost, naime, nije nizanje precizno utvrđenih banalnosti. Ona zahtijeva raščlambu. Ona zahtijeva smislenost. Ona traži kontekst. Ona inzistira na komparaciji. Ona nije pismo u nekom opskurnom tjedniku ili kavanski razgovor o iranskoj teoriji.
 

DIKTAT PROSJEKA
verzija za tisak