Dean DUDA
UBACIVANJE SA STRANE HIMNA ZAVJESA 21. lipnja, 2006.
verzija za tisak
Mauro Germán Serra
Camoranesi, desni bočni Juventusa i talijanske reprezentacije, morao je ovih
dana po tko zna koji put odgovarati na pitanje zna li riječi talijanske nacionalne
himne. Rođen u Tandilu, gradu od stotinjak tisuća ljudi udaljenom gotovo četiri
stotine kilometara od Buenos Airesa, Camoranesi
je, kao i gomila Argentinaca, potomak svjetine koja je iz Italije
svojedobno trbuhom za kruhom krenula preko Atlantika u novi svijet. Početkom
2003. prelomio je svoju nogometnu karijeru, izabrao državljanstvo i talijansku reprezentaciju,
debitirao u veljači protiv Portugala i otad se redovito susreće s pitanjem kako
stoji s tekstom nacionalne himne. Camoranesi
se po vlastitom priznanju već tri godine nije maknuo dalje od početka u pačjoj
nacionalnoj školi, a izgleda da niti ne namjerava u tom smislu poduzimati neki
znatniji napor. “Fratelli d’Italia, Italia s'è desta” i zatim la-la-lala do
konca svirke posve je dovoljno jer kriterij nogometne lojalnosti nije učenje
stihova nego broj prodora i oduzetih lopti, a u tom je aspektu Camoranesi znatno uspješniji od većine
koja po talijanskim travnjacima operira po desnom boku i pritom zna himnu
naizust.
Njegova je odluka nogometno posve logična. Najprije jer je
na tom mjestu među gauchosima bila i jest veoma pristojna konkurencija. Godinama
je na toj poziciji igrao smjerni kapetan Xavier
Zanetti, nogometaš čija je obiteljska pripovijest posve podudarna s Camoranesijevom. Trenutno, zbog spleta
okolnosti, desnom argentinskom stranom suvereno gospodari Maxi Rodríguez, ali to je mjesto, doduše s nešto drukčijim
rasporedom i obavezama, zapravo rezervirano za mladoga kralja nebesko-bijelih lavova,
Lionela Messija. S druge pak strane,
Talijani se s desnim bokom muče gotovo od vremena Roberta Donadonija i uz nekoliko dobrih partija Angela Di Livija u međuvremenu, tek su
s Cemoranesijem pokrpali manjak. A
onda je Marcello Lippi ponešto
izmijenio sistem. Camoranesi se
preselio na klupu, ali novinarska pitanja o himni nisu.
Mark (svojedobno
u domaćim medijima Marko) Anthony Viduka bio je jedna od ključnih
uzdanica Ćaćina nogometno-nacionalnog sna o dijaspori kao najvažnijem sastojku
ljudskog i investicijskog ciklusa koji je trebao pokrenuti oslobođenu domovinu.
U Canjuginoj igri financija bez
granica Viduka je trebao biti mitski
“plavi devet”, Dražan Jerković i Slaven Zambata zajedno i još na
kvadrat. Njemu je, dakle, bilo namijenjeno mjesto iz najljepše navijačko-nacionalne
fantazije operetne nam i jedine domovine. Za razliku od vodoinstalatera i
portirki koji su povratkom bez ustručavanja odabrali diplomatsku karijeru, “Big
Duke” je stigao u Zagreb pomalo zbunjen, odigrao nekoliko solidnih sezona i
zatim, uvidjevši s kim ima posla odlučio “to waltz matilda” uzduž i poprijeko
Ujedinjenog kraljevstva.
Iako je redovito imao visok prosjek na testovima nacionalne
lojalnosti i zavidno nogometno umijeće, ustrajno je nastupao za Australiju.
Štoviše, postao je kapetan momčadi koja se uspjela kvalificirati na Svjetsko
prvenstvo, hirovitošću sudbine podijeliti skupinu baš s pradomovinom i, štoviše,
upravo s Hrvatskom odigrati odlučujuću utakmicu za prolaz u sljedeći krug. Baš
su na tlu te Vidukine Australije
nogometaši Hajduka svojedobno dali svoj doprinos rušenju socijalizma i odlučili
strgati s dresova grb kojim je dominirala mrska crvena zvijezda. Baš s tom Vidukinom Australijom igramo ključnu
utakmicu i to baš 22. lipnja, na državni praznik koji se zove Dan
antifašističke borbe.
verzija za tisak
________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved. |