Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
OMAMLJENOST
1. studenoga, 2006.

verzija za tisak

Sve se ovih dana, po pitanju Glavaša, svelo tek na eleganciju prevrnutoga kaputa, jedni se političari prave da ih se sav taj užas zločina ne tiče, nismo znali, kažu; ili još ciničnije, to je stvar pravne države, drugi posežu za klasičnom manipulacijom, pa čovjeka kojega činjenice terete za teške ratne zločine ustrajno izjednačavaju s "ugrozom" takozvanog domovinskog rata, koristeći pri tome sva sredstva, čak i Glavaševa malodobnog sina kojega, dakako, uz pristanak oca, stalno izlažu kamerama, spominjući njihove zajedničke suze i bol zbog toga jer čovjek koji se nikada nije sažalio ni nad jednim djetetom čijega je oca poslao u smrt sada kapriciozno u pritvoru štrajka glađu zato jer mu ne daju mobitel.

U trenucima kada su propjevali neki Glavaševi egzekutori, otkrivajući samo detalje krvavih osječkih zločina, jer o samim se događajima generalno sve zna već skoro petnaest godina, kada je dakle i većina one javnosti koja je uspješno njegovala state of denial, tj. stanje poricanja, ili još gore stanje odobravanja nedjela nad Srbima u Osijeku ili Gospiću, Sisku, Splitu... razumjela da bi dva i dva ipak moglo biti četiri, najblaže se rečeno nedostatkom mjere i elementarne pristojnosti ima smatrati kada novinar u nekom TV studiju jedno do drugoga ugosti ordinarnog političkog mešetara Antu Đapića i gospođu Mariju Lovrić, e kako bi oni zajedno pričali svoje oprečno viđenje osječkih ratnih zločina. To, međutim, nije, kako bi se moglo misliti, nikakav novinarski profesionalizam, nije ni tek bizarni nedostatak temeljnog ljudskog obzira prema gospođi Lovrić, nego ukazuje na suštinski problem što ga otkriva slučaj Glavaš – sada kada su svi elementi, dokazi, priznanja zločina, pa i posredne žrtve zločina, poput gospođe Lovrić, izloženi tu, pred našim očima, i kada se stoga u zločin više ne može sumnjati, niti ga nazivati "navodnim", ipak se, potpuno imbecilno, ali efikasno, zločince nastoji, eto, kao razumjeti, ugošćivanjem nekog Đapića, kao advokata obrane domovinskoga rata, kao da je taj rat netko ili nešto što je likvidiralo onih trideset građana Osijeka srpske nacionalnosti. Taj, dugoročno opasni, pokušaj uspostave ravnoteže krivnje izrodi se onda u novo silovanje žrtvi, pa kada Marija Lovrić čiji je suprug, ugledni građanin Osijeka i direktor tamošnje pošte, odveden i likvidiran na pravdi boga, kaže kako je sve do nedavno ona sama bila manja od makova zrna, od straha za sebe i svoju djecu, te da je sve te godine samo šaptala, da bi otvoreno progovorila tek nedavno, onda joj, kao ravnoteža neuravnoteživoga, replicira taj Đapić blebetanjem o tome što je sve Hrvatima radila "četnička JNA" i kako treba također procesuirati zločince sa srpske strane.
 
Nakon što su joj iz kuće odveli muža, čije mrtvo tijelo nije nikada pronađeno, na kuću su pale granate i skoro je razorile, Marija Lovrić, inače Hrvatica, ako je to spomena vrijedno, tada je preko noći ostala bez posla, a doma je imala dvoje malodobne djece, od kojih je jedno već oboljelo od cerebralne paralize. "Javljala sam se na sve natječaje, odlazila na razgovore, kada bi na pitanje tko mi je muž i gdje je, odgovorila da je odveden, razgovor bi završio, i nikada nisam dobila odgovor ni na jednu svoju molbu." Nastavila je živjeti u razrušenoj kući, nije se nitko, najmanje sadašnji osječki gradonačelnik, taj Đapić, ponudio da joj pomogne, bilo oko saniranja kuće, bilo oko zaposlenja, bilo oko teško bolesnog djeteta.
 
Ovdje međutim Đapića valja shvatiti tek kao metaforu onoga velikoga dijela hrvatskog političkog korpusa, ali i većinskoga dijela nacije, kojega naprosto tragična biografija Marije Lovrić ne uspijeva dotaknuti, niti u onom elementarno ljudskom smislu, nego ga štoviše dotiče tek kao neka smetnja već uhodanom sistemu nepriznavanja naših, vlastitih ratnih zločina, smetnja onome uvjerenju usvojenom devedesetih kako je u tom ratu bilo dobro činiti zlo ili o zlu šutjeti, ako je počinjeno susjedu, pripadniku druge etnije. Isprati tu vlastitu krivnju, bilo zbog otvorene podrške ratnim zločinima, bilo zbog šutnje i slijeganja ramenima u trenutku kada su se događali ili kasnije, kada se za njih već saznalo, moguće je naravno na čitav niz načina, od kojih je barem suosjećanje s preživjelim članovima obitelji žrtava ono ljudski najprostije. A kada i to izostane - jer da nije tako ne bi se u istom studiju našli jedan notorni Glavašev zaštitnik, pa dakle i zaštitnik zločina kao takvog, Anto Đapić, i posredna žrtva stradanja svoga supruga, tiha i rezignirana gospođa Lovrić - onda je riječ o ozbiljnome društvenom poremećaju kojega je urednica te emisije samo javno eksponirala.
 

verzija za tisak