Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA STIHOVI ZA DOBRE LJUDE 1. studenoga, 2006.
verzija za tisak
Jedna od prvih knjiga suvremene poezije
koju sam dobio u životu bila je zbirka pjesama Rumen (Mostar, 1964.) Ivana
Kordića.
Bila je jesen u Brotnju, imao sam tad devet
godina i pohađao valjda treći razred osmoljetke,
kad nam je učiteljica preporučila knjigu našeg "istaknutog zavičajnog
pjesnika", objasnivši nam da pored poučnih pjesmica iz naših čitanki
postoje i druge i drugačije, one koje u prvi mah i ne moramo razumjeti do
kraja, ali nam se njihova značenja polagano otkrivaju prilikom svakog novog
čitanja. "Više se voli nerazumljivo od onog što vam je jasno na prvi
pogled", rekla je. Ta njena uputa valjala mi je mnogo puta u životu, ne
samo kad je u pitanju književnost. Ja sam, sjećam se kao kroz maglu, prilično dugo
prelistavao tu Kordićevu zagonetnu
plaketu, to izdanje "Debatnog kluba mladih pisaca Mostara", tu tanku
knjigu kratkog i nerazumljiva naslova, ne berući gotovo ništa od njenog
sadržaja.
Bile su to pjesme koje se nisu rimovale,
nisu imale poučnu poantu, nisu pjevale o antropomorfnim životinjama niti govorile
ezopovskim figurama ni lafontaineovskim alegorijama. Kažem, vrlo malo sam kapirao
od svega toga, a ni sam naslov Rumen
mi nije bio jasan, pa sam ga pokušao odgonetnuti, ponavljajući stihove: "Zarumeni/rumen/
večeri/ u meni". Odzvanjala je ta glazba spontane rime (rumeni – u meni)
kroz tihe krajolike broćanskih vinogorja, blagih idiličnih večeri, gdje smo
odrastali i Kordić i ja. Ta
kordićevska rumen, pored šimićevskog plavetnila osnovna je boja hercegovačkog neba.
Mnogo kasnije ona će biti zamijenjena egzotičnim borhesovskim "otkrićem
jednog cvijeta zvanog ruža, i čudesne boje, zvane rumenilo".
Tako smo, otkrivajući rumenilo, učili za pjesnike, rekao bi jedan
suvremeni autor, mi sunarodnici najvećeg pjesnika našeg jezika, koji je
opjevavao rumenilo apokaliptičnim stihovima, što kod Benna odzvanjaju wie ein
Alptraum, a kod njega, Šimića,
liju se kao krv mrtve zvijezde: "Na rubu polja izmeđ crnih stabla/ Crveno
mrtvo obješeno sunce". U Kordićevoj
drugoj knjizi Rika na razbojištu
sunca to sunce traži razbaštinjenje, odmećući se od svoga nebeskog oca: "Jednog
dana reče mi sunce: Ne uzimam te više za sina...Ti umireš, a vasiona ostaje
puna/tvoje pjesme i tvoje smrti". Kordićeva
poezija nastajala je na rubovima te kozmičke ekstaze, na vrhuncima odakle
se najzornije rišu tame zemaljskih ponora.
Ivan
Kordić potječe iz široke i ugledne hercegovačke
obitelji, koja je dala brojne svećenike i pisce - među njima čuvenog pučkog
pjesnika Nikolu Kordića, koji je
ispjevao brojne deseteračke peoeme i sonete u selu Grljevići kod Ljubuškoga, te
emigranta fra Lucijana Kordića (o
kome je Ivan snimio dokumentarni
film, te posthumno objavio izbor njegove poezije), koji se nakon
višedecenijskog egzila vratio u Hercegovinu, te nedugo po povratku poginuo u
prometnoj nesreći kod Mostara 1993. godine. Ivan Kordić, pak, rođen je u mjestu Blizanci, ne upamtivši majku
koja je umrla nakon njegova rođenja, a kao dijete preselio je u Mostar, gdje je
proveo djetinjstvo i ranu mladost. Dijete željezničara, Kordić će živjeti onu naširoko poznatu solidarnost o kojoj je
govorio njegov zemljak, sindikalist i revolucionar Krndelj, što je zbog svojih univerzalističkih i ljevičarskih
uvjerenja poginuo od bratske ruke u zloglasnome logoru Remetinec, surove
endehazijske 1943. godine.
Osnovni topos književnog opusa Ivana Kordića, ovog u biti ljubavnog pjevanja,
je Mostar, grad koji je koncem prošlog stoljeća doživio najstrašniju ratnu
kalvariju, a kroz trijumf tribalne politike ostao trajno devastiran i u
nedogled podijeljen. Zanimljivo je napomenuti da je Mostar još od vremena austrougarskih
važio za jak kulturni centar - rođeni su i živjeli i djelovali u njemu neki od
najznačajnijih autora zapadnog Balkana - Srbi Šantić i Dučić, Hrvati Milićević i Jakovljević, Bošnjaci Đikić i
Humo. Ta stara književna slava se
istopila i Mostar u drugoj polovici dvadesetog stoljeća producira tek osrednju
folklorističku i etnološku, a ponajviše zakašnjelu socrealističku poeziju -
mostarski pjesnici stvaraju stihove koji veličaju hercegovačko sunce i vino i
kamen i Neretvu, ili još češće opjevavaju socijalizam, maršala Tita i njegove historijske bitke.
verzija za tisak
________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved. |