ESTETIZIRANI FAŠIZAM RUSKOGA PISCA EDUARDA
LIMONOVA, POZNATOG PO TOME ŠTO JE U DRUŠTVU RADOVANA KARADŽIĆA PUCAO PO OPKOLJENOME
SARAJEVU
KIŠ NA METI MITRALJESCA
Ivan ČOLOVIĆ
17. siječnja, 2007.
Otkud toliko rugobe – o
kojoj Limonov piše u svojoj autobiografskoj priči "Balkanski pisac" -
na jednom mestu, kod jednog čoveka, Danila Kiša? Odgovor se krije u poreklu
junaka priče. "Definisati tačno ko je on", priča Limonov,
"mislim da to ni sam nije mogao: u njegovim žilama su tekle mađarska,
srpska, ciganska i jevrejska krv, kao minimum". Ovakvo povezivanje
genetskog porekla, fizičkog izgleda i moralnih osobina predstavlja jedno od
opštih mesta rasističke antropologije, koje su obilato rabile fašistička umetnost
i književnost
verzija za tisak
Da li su Radovan Karadžić i Eduard
Limonov čitali Kiša? To neobično
pitanje postavio je poljski književnik Kšištof
Varga, govoreći na jednom skupu posvećenom Danilu Kišu, koji je juna 2005. godine održan u Beogradu. Poljski
književnik je tom prilikom izrazio sumnju da je Kiš u svojoj zemlji zaista bio poštovan i čitan pisac. Jer da je to
zaista bilo tako - razmišljao je Varga
- da su zaista ljudi u bivšoj Jugoslaviji voleli i čitali Kiša, onda ti ljudi verovatno ne bi dozvolili da u njihovoj zemlji
izbije rat, ne bi bilo nasilja i stradanja, ne bi bilo zločina u Srebrenici.
Razvijajući tu ideju, Varga se setio Karadžića i Limonova, odnosno one poznate scene iz
1993. godine, ovekovečene na filmskoj traci, u kojoj vidimo ovu dvojicu kako
stoje na nekom položaju sa koga Karadžićeve
snage pucaju po Sarajevu, i vidimo kako Limonov
iz mitraljeza ispaljuje jedan rafal na grad u oblacima dima. "Da li su ona
dva pisca koja su se srela na brdu iznad spaljenog Sarajeva, Karadžić i Limonov, da li su čitali Kiša",
pitao se Varga.
Nedavno smo dobili delimičan odgovor na ovo
Vargino pitanje. Sada znamo da je od
one dvojice pisaca koje smo videli kako se šepure na brdu iznad Sarajeva u
plamenu, da je bar jedan od njih čitao Kiša:
onaj s mitraljezom, Limonov. O tome
nam on sam govori u autobiografskoj priči pod naslovom "Balkanski pisac",
koju možete pročitati u "Književnom listu" od 1. januara 2007.
godine, u prevodu Radmile Mečanin. Danilo Kiš je jedan od junaka te priče,
on je balkanski pisac iz njenog naslova.
Ipak, o svom čitanju Kiša, Limonov ovde
govori samo uzgred. Tako saznajemo da je on pročitao, kako kaže, "jednu
njegovu knjižicu džepnog formata", i da mu se ona uopšte nije dopala.
Otkrio je da se tu radi o temama karakterističnim za disidentsku književnost, o
ratu, o logorima i tome sličnom. Ali, na žalost, seća se Limonov, "u sve to bilo je dodato nekoliko kofa dobrih
balkanskih užasa i nadrealističkih svireposti".
"Prljavko
Danilo"
Još gori, daleko gori utisak na Limonova ostavio je čovek koji je ovu
bezvrednu disidentsku knjižicu napisao, to jest "prljavko Danilo". Da, tačno tako, dobro ste
čuli: "prljavko Danilo".
Tako Limonov naziva Kiša. Uopšte, prljavo je osnovni ton Kišovog portreta koji ćete ovde naći,
nečistoća je tu istaknuta kao njegova najupadljivija, glavna osobina. Limonov ga je naslikao kao jednu pre
svega neoprostivo, odvratno prljavu osobu. "Prljavko Danilo" je uz to i veoma ružan, a i ponaša se ružno,
nametljivo. To je, kaže Limonov, opisujući
svog junaka, jedna "nevelika izborana nosata njuška na pogurenom kosturu.
Uska ramena. Bučna narav". Saznajemo i to da Danilo ima bezobrazan običaj da nepoznatim osobama odmah govori "ti"
i još goru naviku da sagovornika stalno prekida, gurajući ga svojim prljavim
prstima. Kad smo se upoznali, priča Limonov,
"prljavko Danilo je odmah počeo
da mi govori 'ti'". "Čak i za mene, surovog džeklondonovskog junaka",
dodaje on, "Danilo Kiš je bio
težak sa njegovim tikanjem, prekidanjem sagovornika, navikom da krive, ne baš
čiste prste gura u prsa sagovornika".
Bučni i nevaspitani "prljavko Danilo" voleo je – kao što se
moglo i očekivati – da đipa uz cigansku muziku. To je pisac ove priče otkrio
prilikom njihovog poslednjeg susreta, u Budimpešti 1987. godine. Ali zbog nečega
se u tom trenutku ovaj neotesani "balkanski pisac" neočekivano
upristojio. I Limonov je ubrzo
saznao šta je bilo to što je Kiša
smirilo i dovelo u red: bolest, rak. "Video sam ga", piše on, "1987.
u Budimpešti. Uz ciganske violine je igrao neki divlji ples. I bio je vrlo
pristojan. "Ima rak", rekao mi je neko od prisutnih za stolom. – "On
zna".
To je, reklo bi se, jedna od poenti priče o
balkanskom piscu, prljavku Danilu.
Njegovu divlju balkansku prirodu, narav ovog nepojamnog mešanca, mogla je samo
bolest da omekša, da uljudi, da takoreći pročisti. Ali priča ima još jednu
poentu i ona je, nema sumnje, važnija. Nju čini ono mesto u priči gde nam Limonov sugeriše šta bi mogao da bude
uzrok neobične fizičke i moralne ružnoće prljavka Danila.
KIŠ NA METI MITRALJESCA
verzija za tisak
________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved. |