FERAL OTKRIVA: KAKO
SE U HRVATSKOJ KRČMI DRŽAVNA ZEMLJA I KAKO U NJEZINOJ KUPNJI PREDNOST IMAJU ONI
KOJI SE NE BAVE POLJOPRIVREDOM
ZEMLJA ZEMLJACIMA
Drago HEDL
22. ožujka, 2007.
Kad je u veljači prošle godine objavljena odluka Općine Đurđenovac
o izboru najpovoljnijih ponuda za kupnju poljoprivrednog zemljišta u državnom
vlasništvu, imalo se što vidjeti: 48 hektara zemlje pripalo je osobi koja se
nikada nije bavila poljoprivredom, ali joj suprug radi u Nexe grupi; dvije
parcele od ukupno 45 hektara pripale su čovjeku koji živi u Đurđenovcu, a radi
u Nexe grupi, a 50 hektara osobi koja također radi u Nexe grupi
verzija za tisak
Josip Bešlić iz Bokšić
Luga i Zoran Kragojević iz Sušina u općini
Đurđenovac pored Našica, spadaju među rijetke koji tvrde kako se na selu od
poljoprivrede i stočarstva može solidno živjeti. Ili, točnije: tako su mislili
sve donedavno, dok u njihovoj općini, krajem 2005., temeljem Zakona o
poljoprivrednom zemljištu, nije raspisan natječaj za kupnju poljoprivrednog
zemljišta u vlasništvu države. Tada su, zahvaljujući neobičnoj primjeni
kriterija, shvatili da prednost pri otkupu zemlje imaju oni koji se uopće ne
bave poljoprivredom, nemaju potrebnu mehanizaciju i koji žive i dvadesetak
kilometara dalje od zemlje koja im je dodijeljena, za razliku od Bešlića ili Kragojevića, kojima su poljoprivreda, odnosno stočarstvo jedino zanimanje
i čije parcele graniče s onima koje su namjeravali otkupiti.
Bešlić je
proteklih godina u poljoprivrednu mehanizaciju uložio oko četiri milijuna kuna,
ima najsuvremenije traktore John Deer,
a kombajn koji je nedavno kupio, sam stoji oko 200.000 eura, dok je jedan od
plugova kojim obrađuje zemlju vrijedan 20 tisuća eura. Njegovo poljoprivredno
domaćinstvo najbolje je opremljeno u Hrvatskoj, a rezultati koje postiže takvi
su da o njima mnogi mogu samo sanjati.
Zavijeni u crno
Naravno, rekordni prinosi suncokreta, pšenice ili kukuruza,
nisu rezultat slučajnosti ili sreće, već znanja i ulaganja u zemlju. U parcele
koje je do sada imao u najmu, a koje će, nakon provedenog natječaja za otkup
nekadašnje kombinatske zemlje obrađivati netko drugi, Bešlić je uložio značajan novac. Zavod za tlo i Zavod za agroekologiju
iz Osijeka radili su analizu tla njegovih parcela i dali mu stručnu preporuku
gnojidbe koju je Bešlić u potpunosti
primijenio. Tako je postigao idealnu kvalitetu zemljišta, pa su rezultati koje
je ostvario plod ulaganja i stručnog znanja. Takav znanstveni pristup malo tko
prakticira, no Bešlić zna koliko mu
to donosi, kad podvuče crtu pod ono što je uložio i što je na kraju požnjeo s
njive.
U 2005., prema službenim rezultatima objavljenim u katalogu
tvrtke Pioneer, Bešlić je na svom polju u Bokšić Lugu, u godini u kojoj je bilo
proglašeno stanje elementarne nepogode,
ostvario prinos suncokretovog zrna od 3,17 tona po hektaru, u vrijeme
kad su se u susjednim mjestima oni kretali oko 1,6 tona. Bešlić, koji ima završenu poljoprivrednu školu i koji je mnogo
uložio u vlastito obrazovanje kako bi pratio suvremene trendove u poljoprivredi
i primijenio ih u svom gospodarstvu, tvrdi kako od poljoprivrede može živjeti
"kao lord" i kako je spreman suočiti se s izazovima koje hrvatsku poljoprivredu
čekaju kad zemlja uđe u Europsku Uniju. Naravno, samo pod uvjetom da mu se
osiguraju uvjeti za rad, a to u konkretnom slučaju znači zemlja koju će
obrađivati.
Kragojević pak
posjeduje 50 konja izvorne zaštićene pasmine, hrvatski hladnokrvnjak, i 10
krava, no ni to mu nije pomoglo da kao najveći stočar u tom području dobije
zemlju nužnu za uzgoj tolikih stada. Umjesto njega, zemlja koju je kanio kupiti
i koju je do tada imao u zakupu, pripala je drugom. Osobi, kako sam kaže, koja
od životinja ima samo psa i mačku. Kragojevićeva
supruga diplomirana je inženjerka poljoprivrede, pa uz sve ostalo imaju i
stručna znanja za posao kojim se bave i od kojeg isključivo žive.
No, vratimo se natječaju za otkup državnog poljoprivrednog
zemljišta koji je jednog uzornog ratara i jednog uzornog stočara zavio u crno.
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva izradilo je tablicu
s kriterijima za otkup poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu, kako bi
se, temeljem određenih stavki, ne samo lakše odlučilo o najpovoljnijem
ponuđaču, već kako bi zemlju dobio onaj tko će je doista i obrađivati. No, kao
i mnogo toga u Hrvatskoj, na papiru je sve izgledalo lijepo, jednako kao i u
zakonskim rješenjima, koji su, vidjet će se na primjeru Bešlića i Kragojevića,
bili samo za ukras. U praksi, međutim, vladali su posve drugi kriteriji, koji s
duhom zakona i proklamiranom željom da hrvatsko selo, kad zemlja jednom uđe u
Europsku Uniju, bude spremno nositi se sa snažnom konkurencijom, nemaju ničeg
zajedničkog.
ZEMLJA ZEMLJACIMA
verzija za tisak
________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved. |