STVARNOST I RECITALI
Bojan MUNJIN
12. prosinca, 2007.

U trosatnoj osječkoj predstavi novija povijest predstavljena je kao prizemni politički recital na temu pomirenja svih Hrvata, a masovne scene služile su samo kao vizualna dekoracija nacionalne slikovnice za zatupljivanje jednim te istim plačljivim domoljubljem. "Kazalište vaše i naše mladosti" govorilo je, pak, o stvarnosti bez patriotske anestezije: o beskrupuloznoj politici s onu stranu lokalnih magli i o manipulaciji koja ne haje za državne granice nego jedino respektira goli interes, novac i moć

verzija za tisak

Dvije kazališne premijere ovih dana mogle bi se nazvati katastrofom po klasično poimanje kazališta, ali na onoj u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu ("Zastave, barjaci, stjegovi") može se reći da je nešto umrlo, dok se u kazalištu &TD ("Kazalište vaše i naše mladosti") nešto – rodilo. Krenimo redom. Premijera predstave "Zastave, barjaci, stjegovi" u HNK u Osijeku dočekana je s nekim pritajenim glamurom jer je naravno mirisala na Krležu, zato što se pretpostavljalo da će govoriti o traumatičnim etapama novije povijesti i zato što iza nje stoje dva ipak značajna čovjeka domaćeg glumišta: autor teksta Miroslav Međimorec i redatelj Georgij Paro.

Na žalost, očekivanja su bila više nego pretjerana, a izvedba je podbacila i u odnosu na Krležu, povijest i autore predstave. Naime, Miro Međimorec tek je iskoristio Krležinu nit radnje iz originalnih "Zastava", sam je dopisao radnju od 1941. do Jože Manolića, ali sve to zajedno više je sličilo na povijesnu čitanku za niže razrede u zlatno doba Franje Tuđmana nego na umjetničku refleksiju jedne povijesne traume. Kroz dramu obitelji Emerički, pred nama se nižu prepoznatljive slike od ujedinjenja u državu SHS, diktature kralja Aleksandra, početaka NDH do Bleiburga i od UDBA-e, sedamdeset prve do sumraka komunizma, ali u trosatnoj predstavi povijest je predstavljena kao prizemni politički recital na temu pomirenja svih Hrvata, a ne kao stvarni razlog za kazalište.
 
Ruka na srcu
 
U tom je smislu i glavni glumac Dragan Despot igrao Kamila Emeričkog uvijek na istoj žici preglumljeno neurotičnog intelektualca, oko njega se ravnomjerno smjenjivao red političkih kameleona, red udbaša bez obzira na režime, a masovne scene služile su samo kao vizualna dekoracija jedne slikovnice za zatupljivanje jednim te istim plačljivim domoljubljem. Četrdesetak protagonista na sceni, na kojoj je bilo i studenata osječke akademije i HNK-ovih prvaka kao i gostujućih glumaca, ne treba spominjati poimence jer su svi oni žrtvovani za jednu dosadnu i patetičnu povijesnu sagu koja može usrećiti jedino mrzovoljnike s intelektualne desnice koji vjeruju da su i Krleža i Pavelić bili – naši dečki.
 
S obzirom da u toj srceslamajućoj rapsodiji vrijeme ne igra nikakvu ulogu, Kamilo Emerički i 1918. i 1989. doslovce ima isti broj godina, jednako ljut i jednako pravedan: o onome što se dogodilo nakon toga predstava ne govori jer bez obzira da li se radi o zločinima u posljednjem ratu ili o pljački nakon njega - i prošlost i sadašnjost i budućnost svode se samo na jedno: držanje ruke na srcu u stavu mirno. Tako u atmosferi u kojoj ustaše na sceni trebaju izazvati patos u gledalištu, a partizani se valjaju između srpske dominacije i internacionalističkog romantizma, stoji Dragan Despot alias Kamilo Emerički kao oderana duša hrvatskog usuda i ždere se jer se ne može odlučiti da li da se bori za socijalnu pravdu ili da uđe u HDZ...
 
Bez anestezije
 
Dok gledalištem odzvanja Despotov drhtavi glas kao da se radi o staroj kletvi izgovorenoj deset stoljeća kasnije, pitamo se koliko će još generacija morati slušati o tom neprestanom izravnavanju računa prije nego postanemo moderno društvo. Ili to nikada nećemo postati? S obzirom da takvi kakvi jesmo još uvijek ne znamo gdje prestaje nacionalna metafizika a gdje počinju svakodnevni problemi, na drugom kraju države, gotovo po sistemu spojenih posuda, u teatru &TD "Kazalište vaše i naše mladosti" imalo je očitu potrebu zamahnuti iz pete i pljunuti o stvarnosti bez patriotske anestezije: o beskrupuloznoj politici s onu stranu lokalnih magli i o manipulaciji koja ne haje za državne granice, nego jedino respektira goli interes, novac i moć.
 
Zato je ova predstava u produkciji Montažstroja, koji se specijalizirao za scenske subverzije najgoreg tipa, djelovala kao gorki eliksir za intelektualnu ustajalost bilo koje vrste i kao oštrica igle za mjehur od sapunice kako već slatkasto i impotentno naše domaće glumište trenutno izgleda. Da bi to postigao, redatelj predstave Borut Šeparović morao je "izaći iz kazališta" i razbucati ga kao ustajalo mjesto povišenih emocija jer – osječka predstava to najbolje pokazuje – ta ušećerena vodica izlazi nam već i na nos i na uši, a s druge strane morao je bespoštedno lišiti publiku zablude da sudjelujući u nečem izlizanom i lažnom – participira u umjetnosti.
 

STVARNOST I RECITALI
verzija za tisak