ZAKON SPOJENIH PODJELA
Ivica ĐIKIĆ
7. svibnja, 2008.

Milanović u SDP-u nije ono što je Ivo Sanader u HDZ-u: najbliže suradnike, bude li opet izabran za predsjednika, odredit će mu dvije hiljade i dvjesto delegata koji će se okupiti na konvenciji. Sigurno je da bi participiranje i samo dvoje snažnih Milanovićevih protivnika (Zlatko Komadina, Veljan Radojković, Željka Antunović, Milan Bandić, Zdravko Ronko, Vidoje Vujić, Marin Jurjević...) u najvišem stranačkom tijelu, što je prilično realna opcija, moglo dovesti do nastavka unutrašnjih trvenja koja su već četiri mjeseca glavno obilježje SDP-ova postojanja

verzija za tisak

U razmaku manjem od godine dana, Zoran Milanović drugi put se utrkuje za položaj predsjednika Socijaldemokratske partije i sve procjene govore da su mu izgledi za poraz minimalni. Protiv sebe ima dvojicu kandidata (Davorko Vidović i Dragan Kovačević) koji su neusporedivo politički slabiji od onih troje nad kojima je trijumfirao početkom lipnja prošle godine (Željka Antunović, Tonino Picula i Milan Bandić). Bivši ministar rada i socijalne skrbi i kratkotrajni sisački gradonačelnik Vidović nije čovjek bez političke težine i nije čovjek koji je lišen sposobnosti da suvislo promišlja socijaldemokratsku poziciju, no dosad nije pokazao liderske kvalitete i u stranci nije ostavio trag koji bi bio prepoznatljiv širim delegatskim slojevima: uostalom, još je Ivica Račan bio marginalizirao njegov partijski utjecaj i smišljeno ga udaljio iz kruga persona koje se nešto pitalo.

Figa u džepu

O kandidaturi Dragana Kovačevića, nekadašnjeg ravnatelja Hagene i sadašnjeg člana uprave Zagrebačkog holdinga, nije, pak, uputno govoriti u kontekstu što se na bilo koji način dotiče ozbiljnog bavljenja politikom. Riječ je o SDP-ovcu iz trećeg ešalona koji je politički sasvim nepismen – politički je nepismeniji čak i od svog navodnog neformalnog mentora i napuštenog socijaldemokratskog premijerskog kandidata Ljube Jurčića – a postoje tri moguća objašnjenja njegova upuštanja u predsjedničku bitku: prvo je sklonost ekshibicionizmu i poduzimanju velikih gesta koje bi trebale prikriti mizerne političke i intelektualne kapacitete, drugo je u potpunom odsustvu realizma u doživljavanju samoga sebe, a treće je objašnjenje u dobrovoljnom ili prisilnom služenju interesima nekog tko je partijski moćniji.

Što god bila istina, a najprije će biti da se radi o smjesi svih triju pojašnjenja, kandidatura Dragana Kovačevića za socijaldemokratskog predsjednika poprilično kompromitira tu stranku i one u njoj koji su podržali ambicije ovoga direktora koji se, uz ostalo, slabo služi hrvatskim jezikom.

No, za razliku od prošlogodišnjih SDP-ovih unutarpartijskih izbora, Milanović će u subotu protiv sebe imati neočekivani poraz na parlamentarnim izborima, te otvoreno i teško izlječivo neprijateljstvo nekolicine, trenutačno ili donedavno, visokih i viših stranačkih funkcionara koji već mjesecima ne sudjeluju u kreiranju socijaldemokratske politike koja je ionako poduže u sjeni unutrašnjeg konfrontiranja i međusobnog podmetanja. To su: Zlatko Komadina, Željka Antunović, Milan Bandić, Mato Arlović, Veljan Radojković, Damir Gašparović, Vidoje Vujić, Ivica Pančić, Davorko Vidović...

«Predsjednik Milanović bio je pružio ruku suradnje svima koji su u vodstvu stranke, ali oni koji su danas njegovi oponenti nisu prihvatili tu ruku, jer otpočetka nisu mogli podnijeti da im šef bude netko tko se pojavio preko noći. Izmišljali su nevjerojatne razloge za neprijateljstvo i Milanović, jednostavno, nije mogao učiniti ništa da zaustavi njihovo iracionalno nanošenje štete stranci», veli naš sugovornik iz Milanovićeva tabora.

«Mnogi od onih koji nisu na Milanovićevoj strani nastojali su s njime uspostaviti suradnju i konstruktivan dijalog što bi koristio stranci, no Milanović ih je odbijao svojom hladnoćom i nepovjerenjem koje je izbijalo iz svake njegove geste. On je čitavo vrijeme imao figu u džepu. A za suradnju je potrebna dobra volja obiju strana», reći će jedan SDP-ovac iz frakcije što je, uglavnom, okupljena oko predsjedničke kandidature Davorka Vidovića. Najrealnija je, međutim, solucija da ni jednu ni drugu stranu ne odlikuje naročita iskrenost.

Gubljenje prisebnosti

Premda je Milanović u prošlih godinu dana na različite načine uspio dobiti naklonost nezanemarivog broja SDP-ovaca koji su u početku bili vrlo skeptični prema njemu, nema sumnje da je prema nekim jakim stranačkim ljudima (Antunovićeva, Komadina...) od prvoga dana njegovao rezervu koja se dodatno pojačala nakon HDZ-ova izbornog trijumfa u studenome 2007.: nije uspio prevladati nepovjerenje prema onima što nisu iskazivali posvemašnje oduševljenje njegovim potezima i nije se uspio lišiti straha da će te osobe iskoristiti izborni fijasko da bi mu počele raditi o glavi.

ZAKON SPOJENIH PODJELA
verzija za tisak