Interview



reklama

Registrirani korisnici:





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon


Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
Stranica obnovljena:
8. svibnja, 2008.

IGOR GRBIĆ, PULSKI PISAC I PREVODITELJ, INDOLOG I ANGLIST, GOVORI O VULGARIZACIJI KULTURE, ISTRI, INDIJI, TE O MITOVIMA I VREMENU

TUPAVE LITANIJE I PONIŽAVAJUĆI PONOS��
Darija ŽILIĆ
7. svibnja, 2008.

Ja Istru ponajmanje osjećam kao nekakvu rodnu grudu kojoj bih pjevao tugaljive zaljubljene stihove. Prije se osjećam kao promatrač sa strane, pridružen gugutavom zboru i fizičkih stranaca koji se smjesta zaljube u Istru i osjete neku njenu dubinsku čaroliju. Zato me ne zanima nikakvo istarstvo, istrijanstvo ili istrijanašenje, nikakvo grlato obznanjivanje da samo anđeli znaju kako je u raju, a i svi što su jednom bar Istru vidjeli. To je najobičnija varijacija uvijek jedne te iste tupave litanije o izabranosti vlastite parcele kugle zemaljske i ponižavajućeg ponosa na nju i pripadnost istoj

verzija za tisak

igor_grbic_150.jpg

Igor Grbić rođen je 1970. u Puli. Nakon svršenog studija engleskog jezika i indologije bio je prvi gostujući lektor hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u New Delhiju. Piše poeziju, prozu, esejistiku i znanstvene članke, te prevodi s engleskog, talijanskog, njemačkog, francuskog i hindskog. Objavio je dvadesetak knjiga prijevoda, i to djela Rushdieja, Thoreaua, Atwoodove, Vivekanande... Osim na hrvatskom, Grbić piše i na engleskom i talijanskom. Živi i radi u Puli, gdje na Filozofskom fakultetu predaje sanskrt, a na Visokoj učiteljskoj školi englesku književnost. Nedavno mu je u izdanju Durieuxa objavljena knjiga eseja pod naslovom "U doba vremena".

- Ono što vaše eseje čini posebnima jest povezivanje filozofije, književnosti i filologije. Naime, odlučno odbacujete površnost vremena u kojem živimo. Štoviše, vi vrlo negativno određujete to vrijeme kao kaljužu u kojoj svatko može biti sve, vrijeme neuređeno, izopačeno...
 
- I ne znajući, naravno, ključnu krilaticu našeg doba fiksirao je Andy Warhol kad je najavio da u budućnosti svakog čeka njegovih pet minuta slave. Doista, to jest logika na kojoj počiva svaki tzv. reality show, izraz koji obuhvaća i znatan dio današnje tzv. književnosti, ali i umjetnosti uopće. To je zapravo ista pojava koju je Béla Hamvas, duha daleko zdravijeg, dalekovidno prepoznao kao vertikalnu barbarizaciju. Drugim riječima, poplave barbarskog mentaliteta koje kulturu proždiru horizontalno, duž zemaljskih meridijana i paralela, stvar su prošlosti, a u moderno (i, kako to neki hoće, postmoderno) doba zamijenila ih je barbarizacija koja unutar jednog te istog društva kulturu proždire odozdo nagore.
 
Vrijednosti koje su se još donedavna smatrale vulgarnima, neukusnima, sirovima ili bar trivijalnima prerastaju u modu i modus koji estetskim drže već i kritičari i teoretičari. "Kulturne" rubrike u novinama na naše se oči pretvaraju u žuti tisak o kulturnjacima, "kulturne" emisije na televiziji u spektakle o njihovim nevažnim međusobnim čarkama i ne znam zašto bih išta od toga preporučio ikom tko odrasta i želi dobiti uvid u kulturna zbivanja.
 
Naročite silnice
 
- U vašim esejima nalazimo referiranje na razne kulture - na kulturu stare Indije, na drevne svjetske mitove, no ipak je zanimljivo da se uvijek vraćate Istri. Uostalom, knjiga "Istrija glagoljušta" posvećena je Istri. I u novoj knjizi nalazimo eseje u kojima vas samo ime mjesta uvlači u stvaranje mitske priče, temeljene na jeziku...
 
- Priznajem da prije ovog pitanja nisam toga uopće bio svjestan. Bit će da Istru u tolikoj mjeri uzimam kao meni najprirodnije mitopoetsko ishodište. I to je ono bitno. Ja jesam rođen u Istri i u Istri živim, ali nju ponajmanje osjećam kao nekakvu rodnu grudu kojoj bih pjevao tugaljive zaljubljene stihove. Stran mi je bilo kakav zavičajni i domoljubni patos. Prije se osjećam kao promatrač sa strane, pridružen gugutavom zboru i fizičkih stranaca koji se smjesta zaljube u Istru i osjete neku njenu dubinsku čaroliju. Zato me ne zanima nikakvo istarstvo, istrijanstvo ili istrijanašenje, nikakvo grlato obznanjivanje da samo anđeli znaju kako je u raju, a i svi što su jednom bar Istru vidjeli.
 
To je najobičnija varijacija uvijek jedne te iste tupave litanije o izabranosti vlastite parcele kugle zemaljske i ponižavajućeg ponosa na nju i pripadnost istoj. Meni Istra kao prostor znači više od bilo koje druge točke u kojoj sam bio samo zato što mi, iz nekog razloga, Riječ kroz njeno grumenje progovara jasnije no bilo gdje drugdje. Svakako, to jest olakšano činjenicom da sam ovdje i rođen i da moja duša najlakše reagira na podražaje upravo ovakvih stabala, kamenja i mora. Štoviše, mogu reći da i po mom osjećaju u Istri uistinu jesu na djelu neke naročite silnice. Ali, iako sam i sam krajnje sumnjičav prema autorskim izjavama o vlastitim djelima, ipak ću se usuditi ustvrditi da "Istriju glagoljuštu" doista nije razumio nitko tko je zaključio da, u konačnici, glagolji o Istri.
 

TUPAVE LITANIJE I PONIŽAVAJUĆI PONOS
verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.

NASLOVNICA

01-150.jpg