Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
ZDRAVO
7. svibnja, 2008.

verzija za tisak

Djevojčica koju sam gotovo svakog jutra sretao na stubištu ili u liftu moje zgrade, mogla je imati kojih sedam ili osam godina i zvala se Selma. Redovno me je učtivo prva pozdravljala s "kako ste", na što sam u početku odgovarao "hvala na pitanju, dobro sam, a kako si ti", da bih kasnije na taj pozdrav obično odgovarao s "dobro jutro, Selmice", ili samo s "dobro jutro". Na rastanku, nakon kratkotrajnog spuštanja dizalom, ja bih prvi obično rekao "doviđenja", potom bi ona redovito odgovarala s "prijatno".

Djevojčica je bila rođena u vremenu nakon mog odlaska iz grada i nije ni znala stare običaje. Tempora mutant mores. Rat je promijenio stanovnike zgrade, pa i pozdrave s kojima su se oni nekad oslovljavali. Neki se mudrac, naime, tokom paklenih godina dosjetio da su uobičajeno "dobar dan" i "dobro jutro" komunistički pozdravi, kao i ono "doviđenja", pa je umjesto njih uveo nove "kako ste" i "prijatno". Oni su vrijedili za nepoznate ljude ili inovjerce, dok su za vjernike važili vjerski, ali isto tako promijenjeni pozdravi.
 
Drevni i neposredni poklik "zdravo" još prije rata bio je okvalificiran kao partizanski i gotovo u potpunosti izbačen iz upotrebe. Tri Evanđelja, pak, navode da su Isusa njegovi učenici oslovljavali isključivo tim pozdravom (zdravo, rabbi). Danas je u Sarajevu ostao uglavnom u omladinskom slengu, u anagramiranome obliku "vozdra". Mlada generacija često uzima za pozdrav tek obične usklike, kakvi su englesko hi, ili talijansko ciao.
 
Zaista, reći nekome "zdravo", ima li išta ljepše? "Zdravo" je i kratki izvještaj i pitanje: ja sam zdravo, jesi li ti zdravo? On je ujedno i odgovor i na uobičajeni upit-pozdrav: kako si? Ako je zdravlje naše najveće bogatstvo, potpuno je logično da je prvo oslovljavanje među ljudima posvećeno njemu. U nas je pitanje o stanju "kako si?" često transformirano u pitanje o izgledu, koje znači isto: kakav si? Odgovor "dobar sam" znači isto što i dobro sam, zdravo sam. U knjizi Neprestani ushit Pascal Bruckner objašnjava da je pozdrav "kako ste" nastao krajem feudalizma, kao egalitaristički nadomjestak za pozdrave poniznosti, o čemu će biti riječi nešto kasnije. Prema jednoj francuskoj predaji, pozdrav "kako si" medicinskoga je porijekla - kako idete na zahod? Redovna stolica, naime, bila je indikator dobrog zdravlja.
 
To potvrđuje i njemačka inačica ovog pozdrava Wie gehts, kako vam ide, kako ide. Ona odgovara našemu upitnom pozdravu: kako je? Kakvo je stanje? Pošto je pozdrav najčešće rutina, formalnost pitanja ima eho u formalnosti odgovora. Na pitanje "kako ste", naime, mi odzdravljamo "dobro" i onda kada nam ništa ne ide dobro, jer ne želimo otkrivati istinu o sebi, pogotovo pred ljudima koje gotovo i ne poznajemo. Na veliku frekvenciju pozdrava "kako ste", čuo sam i ovakve komentare: šta te boli briga kako sam, niti si doktor da ti ja uopće odgovaram kako sam itd. Jer, zašto bismo se, na koncu, uopće morali osjećati dobro i kome moramo polagati račune o tome.
 
U starijim vremenima, onom nižem u društvenoj hijerarhiji, međutim, bila je dužnost polagati račune i prilikom oslovljavanja. Pozdravi "sluga sam pokorni", ili "servus" (lat. sluga) nekad su isticali bezuvjetnu lojalnost vladaru i vlasti, a danas se upotrebljavaju kao arhaični i pomalo barokni oblici oslovljavanja. U Beču se pozdrav "servus" upotrebljava kao uobičajeni generacijski ili gradski oblik intimnijeg oslovljavanja. U nas izraz "sluga sam pokorni" najčešće ima blagoironično značenje, moguću mjeru komunikacije u masovnome društvu, koje nastoji spojiti ljude različitih nazora. Rječnik pozdrava, pak, najčešće je vokabular ispražnjenog semantičkog znakovlja, ljuštura mrtvih pojmova, izanđalih od prevelike upotrebe.
 
Najstariji i najuobičajeniji pozdrav na Planetu, "dobar dan", koji je temeljni pozdrav u većini jezika, zapravo je nekad bio želja da pozdravljenom dan (jutro, večer) protekne u dobrom zdravlju i vedrom raspoloženju, a danas je tek fraza, zvuk čiji smisao više nije bitan. Nekadašnja lijepo smišljena želja pretvorila se tek u kôd komunikacije, čije značenje više nije predmetom semantičke recepcije. U našim uvjetima ono tek ima idejne konotacije, jer s njim se ne oslovljavaju, recimo, vjernici. "Dobar dan" je oslovljavajući idiom civilnoga društva, baš kao i oproštajni izraz "doviđenja". Vjernici će obično u pozdravljanju isticati svoju lojalnost ili pokornost Bogu, ili vjerskoj dogmi, što je istodobno i lozinka socijalne identifikacije.
 

verzija za tisak