Anna Maria GRÜNFELDER
ADVOCATA DIABOLI
KRISTALNA MOĆ
15. studenoga, 2002.

verzija za tisak

Zašto se kažnjavaju fašističke i nacionalsocijalističke manifestacije, a ne kažnjavaju manifestacije preživjelih ljevičara - komunista? Zašto su oni prvi mrski i omraženi, a potonji smiju i dalje utjecati na javnu i kulturnu scenu? To su središnja pitanja kojima se bavi uvodnik Glasa Koncila od 9. studenog 2002. (“Kamo Vlada usmjerava hrvatsko društvo?”). Autor se očito ne slaže s prešutnim političkim dogovorom da su antifašisti “dobri”, a antikomunisti reakcionarni osvetoljubivi revizionisti. Autor tog komentara s antifašizmom povezuje komunistički progon svega što je u Hrvatskoj mirisalo na ustaštvo, “iako su komunisti znali da ustaštva u Hrvatskoj više nema”(!?). Instrumentalizacija antifašizma za komunistički progon ideoloških protivnika, činjenica zbog koje treba žaliti i kajati se, argument je nekim (antikomunistima, ali ne samo njima) za to da antifašizam odbace kao komunistički izum. Generacije učenika i učenica nalaze se pred dvojbom: tko su “dobri” dusi, a tko pak oni zli, neprijatelji domovine, neprijatelji Hrvatske. Glas Koncila je dao odgovor koji je zapravo denunciranje antifašizma.

Komentatoru Glasa Koncila treba odgovoriti: prvo, zašto antikomunizam danas ima svoje specifične poruke i svoje legitimno mjesto i, drugo, zbog čega se ustaštvo ne može ocjenjivati samo s aspekta “nacionalnog interesa hrvatskog naroda” i njegova ugleda u međunarodnoj zajednici, poglavito zbog “srpskog i jugokomunističkog ocrnjivanja Hrvatske pred svijetom”. Osvrt je potreban i zbog smione tvrdnje Glasa Koncila da “hrvatski narod ni za NDH nije bio većinski zaražen fašizmom ni nacizmom”.

verzija za tisak