Teme



reklama

Registrirani korisnici:





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Word Trade


Glazba

Knjige

Film

Guštaonica


Pisma










Stranica obnovljena:
Stranica obnovljena:
18. travnja, 2003.

FERAL U POSJEDU ZABILJEŠKI BIVŠEGA DJELATNIKA MORH-a O KRIMINALU U PODJELI STANOVA

MAFIJA NA KVADRAT
Drago HEDL
17. travnja, 2003.

Ivan Turkalj, bivši djelatnik Stambene komisije MORH-a, sastavio je pedesetak stranica bilježaka s detaljnim opisom načina na koji se upadalo u tuđe stanove kao i osoba koje su u tim upadima sudjelovale i potom svoj status legalizirale rješenjima MORH-a. Turkalj – čije je bilješke Županijsko državno odvjetništvu u Zagrebu proslijedilo policiji - piše i o umiješanosti tih osoba u kriminalne radnje, od šverca oružjem i drogom, do ubojstava

verzija za tisak

Ivan Turkalj

Ovog je tjedna - kako je potvrđeno Feralu - iz Županijskoga državnog odvjetništva u Zagrebu policiji proslijeđen spis sa zahtjevom za pokretanje istrage o brojnim pojedinostima iz opširnih zabilježaka nekadašnjeg djelatnika Stambene komisije MORH-a Ivana Turkalja. Na pedesetak rukom ispisanih stranica Turkalj je naveo velik broj informacija, opisavši ne samo način na koji se u Zagrebu i Splitu početkom devedesetih dolazilo do stanova i poslovnih prostora, nego i navodeći osobe iz vojnoga, policijskog i obavještajnog miljea koje su bile umiješane u različite kriminalne djelatnosti. Feralov novinar još je prošle jeseni razgovarao s Turkaljem, prije nego što je taj bivši djelatnik Stambene komisije MORH-a sva svoja saznanja stavio na papir u obliku zabilježaka.

Turkalj je u Zagreb došao nakon pada Slunja, a u Stambenu komisiju MORH-a, na čijem je čelu u to vrijeme bio Miroslav Modrušan, došao je zahvaljujući poznanstvu. Modrušan, također Slunjanin, bio je zaručnik Turkaljeve sestrične, pa je njegova intervencija bila najbolja preporuka. No, Turkalj je, prema vlastitu priznanju, uz rad u Stambenoj komisiji, imao još jednu zadaću: prikupljao je podatke o drugim članovima Stambene komisije i dostavljao ih djelatniku SIS-a Marijanu Perišiću. Tako je došao do zanimljivih podataka, koji čine osnovu njegovih zabilježaka, koje će sada postati predmetom istrage zagrebačke policije.

Jedan od prvih poslova koje je Turkalj dobio, bio je udomljavanje Jamesa Cappiaua, koji će poslije postati poznat kao ubojica Vjeke Sliška. Turkalj kaže da je Stambena komisija tada “djelovala bez ikakvog reda i ustroja”, da su “mnogi stanovi dodjeljivani bez liste prioriteta” i bilo je “dovoljno da netko nazove ‘odozgo’ i pitanje bi bilo riješeno”. Tako je Turkalj, po nalogu generala Ante Rose, za Cappiaua pronašao stan u Vidrićevoj ulici na Borongaju. Turkalj će se poslije početi družiti s Cappiauom, a mjesto sastajanja obično je bio kafić Centar, koji su u to vrijeme držali braća Ivica i Tihomir Orešković. Tako je Turkalj često slušao o zajedničkim ilegalnim poslovima s oružjem u koje su bili upetljani Roso, Cappiau i drugi.

Turkalj je stambeno zbrinuo i Ivicu Oreškovića, uselivši ga u vojni stan u Zvonimirovoj 45, uz, kako kaže, svestranu pomoć Vojne policije. Tako je upoznao i braću Orešković, pa su njegovi odlasci u kafić Centar, gdje su se “uvijek skupljali sumnjivi tipovi”, postajali sve češći. Turkalj navodi kako se poslije T. Orešković silno bojao istupa Milana Levara, te kako se u kafiću Centar, gdje se okupljalo Oreškovićevo društvo, stalno pričalo kako “treba dignuti u zrak ovo ili ono ili nekoga skratiti za glavu”.

Turkalj navodi kako je u Stambenoj komisiji vladalo veliko rivalstvo između djelatnika iz Zagreba i onih iz Splita, što se najbolje osjetilo kada je dotadašnjeg predsjednika Morušana zamijenio Branko Primužak, jedno vrijeme i šef SIS-a. Šef splitske Stambene potkomisije Ante Gverić, prema Turkaljevim tvrdnjama, “vedrio je i oblačio i davao stanove kome je htio”. Turkalj spominje kako je nogometni sudac Andrija Radan u Splitu dobio stan i poslovni prostor, iako je stan već imao. “Za obitelj Botica iz Sinja, koji su imali dvosoban stan, morao sam osigurati veći, četverosobni, iako nisu bili na listi prioriteta. Za njih su intervenirali I. Orešković i fratar Botica, koji je živio u Zagrebu u crkvi u Zvonimirovoj i koji je osobno donio rješenje u Split. Nisam imao nikakvog pravnog osnova srpsku obitelj iz četverosobnog stana ugurati u dvosobni, ali sam to morao učiniti”, piše u Turkaljevim zabilješkama. On spominje i slučaj Boška Čavke, tadašnjeg kondicijskog trenera Gorana Ivaniševića, koji je, također bez ikakvih kriterija, dobio stan u Splitu. Za Čavku je osobno intervenirao Božo Smotalić.

Takvih je slučajeva po Splitu bilo puno, pa su nezadovoljni pripadnici HV-a uzeli stvar u svoje ruke i počeli provaljivati u stanove građana srpske nacionalnosti ili njihove vikendice na otocima.

U svojim bilješkama o radu Stambene komisije – koje su predmet široke policijske istrage - Turkalj je o djelovanju Smotalića napisao cijelo poglavlje. Zanimljiv je detalj u kojem opisuje način kako je Smotalić “okružen grupom specijalaca ATJ Lučko, spremnih na sve” useljavao svoje prijatelje. “Božo Smotalić na silu je uselio Damira Šarana u Kombolovu ulicu na Sopotu”, stoji u Turkaljevim zabilješkama. “Kordon policajaca došao je u zgradu u kojoj je stanovala vlasnica stana Marica Mirić. Pošto se žena nije dala iz stana, specijalci predvođeni Smotalićem i Šaranom istjerali su je i izudarali nogama. M. Mirić je pozvala civilnu policiju, ali ona nije mogla ništa napraviti, jer su specijalci imali policijske značke.” Opisujući Smotalića, Turkalj kaže i ovo: “Svoju probranu ekipu uselio je u stanove, mnogima od njih sredio je prometne fakultete, te ih pozapošljavao kao redare po diskotekama u gradu.”

Feral je iz razgovora s osobom koja je povremeno obavljala poslove za potrebe Stambene komisije MORH-a saznao da je Smotalić Prometni fakultet “sredio” i suprugu satnice Nevenka Mažar, načelnice za stambene poslove MORH-a, koja je u MORH-u ostala i nakon promjene vlasti 2000. Zauzvrat, tvrdi Feralov izvor, Smotalić je legalizirao papire za svoj stan.

Zanimljiv je i Turkaljev opis na koji se sve način dolazilo do stanova. “Iliju Mihaljčuka Terminatora, umirovljenog pripadnika Vojne policije, upoznajem tokom rada u Stambenoj komisiji. Rješenje za svoj stan ishodio je nasilno. Najprije je izbacio korisnicu stana, a zatim je pod punom ratnom spremom, u pancirki, naoružan pištoljem i automatskom puškom, upao u Zvonimirovu 5 (sjedište Stambene komisije, op. a.) i zatražio rješenje za stan. Prethodno je postrojio skoro svu ekipu koja je radila na terenu i ekipu koja je radila na urudžbenom i prijemu stranaka. Tada je sišao član komisije, pravnik Vladimir Bergman, i rekao mu da se rješenje piše, da se strpi i da će Komisija u stan doći za sat vremena. Terminator je zatim otišao u stan uz prijetnju da će se vratiti ne bude li ništa od rješenja. Za otprilike dva sata, s rješenjem za stan došli smo terenski djelatnik Hrvoje Hreljanović i ja. Radilo se o superluksuzno namještenom stanu od oko 70-ak kvadrata, u Ulici Brune Bušića. Tamo su nas već čekali vojni kamioni poslani iz vojarne Borongaj, za prijevoz stvari. Terminator nije dao bivšoj vlasnici stana da nadgleda otpremanje svojih stvari u kamion, već je ona ostala stajati ispred zgrade. Mene je molila da joj ostavim barem jedan kauč. Otišao sam do Terminatora i prenio mu njenu molbu, a on je odbrusio da može dobiti samo iz ‘falovke’, preko balkona. Tada sam je upozorio da ode i da ne traži vraga i ona je otišla”, piše Turkalj. “Većina stvari ostala je u stanu, a dio je otišao u vojarnu Borongaj. Za sve stvari onamo dopremljene bio je odgovoran, koliko se sjećam, tadašnji bojnik Matija Ciprić. Ta žena nije dobila ni ostatak svojih stvari jer je bojnik Ciprić vikao da Srbi s njim ne mogu razgovarati, jer je on ustaša.”

Turkalj spominje i na koji je način Miro Laco, danas umirovljeni pukovnik SIS-a, došao do stana od sedamdesetak kvadrata u Ulici Brune Bušića 10. “Uselio se nasilno”, stoji u bilješkama. “Došao je već s gotovim rješenjem i ušao u stan vidno uplašene žene koja je potom napustila Hrvatsku i otišla u Makedoniju, gdje joj je muž bio visoki časnik. Prije nego je otišla danima ju je psihički maltretirao sa svojim kompanjonima iz SIS-a i žena je – vidjevši s kim ima posla – otišla.”

Jedan od za policiju zanimljivijih slučajeva koje spominje Turkalj, jest onaj Dinka Miličevića, pripadnika Vojne policije. Turkalj tvrdi da je Miličević imao odlične veze u Gradskom poglavarstvu Zagreba, odakle je dobivao originalna izlistanja iz CAOP-a o praznim stanovima i poslovnim prostorima. Na izvacima je bila navedena adresa, kvadratura, kat i broj stana. Informacije o stanovima dalje su se prodavale za 500 do 1500 DEM, no za poslovne prostore plaćalo se od 10 do 25 tisuća DEM.

Opširne Turkaljeve bilješke koje nakon obrade u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu sada češlja policija, zanimljive su ne samo zbog informacija kako se useljavalo u stanove i tko je sve dobivao stanove iz nepresušnog fonda MORH-a, nego i zbog plastične rekonstrukcije kriminalnog miljea koji je u tome sudjelovao. Turkalj spominje umiješanost u šverc oružjem, trgovinu drogama, utjerivanje dugova, reketarenje, pa čak i ubojstva.

Ako je otvaranjem “slučaja Canjuga” vlast doista odlučila obračunavati se s korupcijom i kriminalom, Turkaljeve bilješke bit će – bar u jednom segmentu – odlično polazište za taj posao.

MAFIJA NA KVADRAT
verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.

NASLOVNICA