Teme



reklama

Registrirani korisnici:





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Word Trade

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
Stranica obnovljena:
7. studenoga, 2003.

DRAMATIČNA ISPOVIJED JADRANKE REIHL-KIR, UDOVICE UBIJENOGA ŠEFA OSJEČKE POLICIJE, KOJA DEMONSTRATIVNO NAPUŠTA SDP

POSTOJI SVJEDOK O NALOGODAVCU KIROVA UBOJSTVA
Drago HEDL
7. studenoga, 2003.

“Branimir Glavaš izašao je tog jutra, 1. srpnja 1991., iz nekakvog kombija, u maskirnoj uniformi, ispred kuće u Tenji, gdje su se na kontrolnom punktu nalazili ZNG-ovci, raspoređeni s obje strane ceste. Vikao je na njih: Majmuni, idioti, kako ste to stali, hoćete se međusobno poubijati?! Onda ih je rasporedio na jednu stranu ceste i rekao: Bit će pucnjave.’ Osoba koja je to izjavila pred istražnim sucem nema nikakvih dvojbi oko toga da je na nadzornoj točci na kojoj će nekoliko sati kasnije biti ubijen moj suprug i još dvojica ljudi, tog jutra ondje vidjela upravo Glavaša”, kaže Jadranka Reihl-Kir

verzija za tisak

Jadranka Reihl-Kir

Jadranka Reihl-Kir, donedavno saborska zastupnica SDP-a, uvjerena je da je došla do ključnih spoznaja koje bacaju posve novo svjetlo na ubojstvo njezina supruga Josipa Reihl-Kira, nekadašnjeg načelnika osječke Policijske uprave. Ona je, kaže, posve sigurna da ima krunski dokaz o nalogodavcu tog zločina, a sam Gudelj, kao puki izvršilac, nikada je nije osobito zanimao. “Od prvog dana zanimao me samo nalogodavac. Sada posjedujem izjavu svjedoka, ključni, presudni dokaz”, kaže Jadranka Reihl-Kir. Dodaje kako joj je za to trebalo pune četiri godine i kako to vjerojatno nikad ne bi ostvarila da joj, kao saborskoj zastupnici, nisu bila otvorena vrata institucija kroz koja obični građani teško prolaze. No, unatoč činjenici što je ipak došla do, kako kaže, “krunskog svjedočenja”, ogorčena je nepostojanjem jasne političke volje da se 12 godina nakon ubojstva šefa jedne policijske uprave još uvijek ne želi dokraja rasvijetliti taj slučaj.

Josip Reihl-Kir

“Tek 14. listopada ove godine, na samom kraju mandata ove vlasti, nakon neviđenih peripetija, uspjela sam dobiti iskaz ključne osobe, koji sada stoji zabilježen u Županijskom državnom odvjetništvu jednog grada u Hrvatskoj. A zabilježeno je, ukratko, sljedeće: ‘Tog jutra, 1. srpnja 1991., Branimir Glavaš izašao je iz vozila, nekakvog kombija, u maskirnoj uniformi, ispred kuće u Tenji, gdje su se na kontrolnom punktu nalazili ZNG-ovci i bili raspoređeni s jedne i druge strane ceste. Vikao je na njih, govoreći: Majmuni, idioti, kako ste to stali, hoćete se međusobno poubijati?! I onda ih je rasporedio na jednu stranu ceste i rekao im: Bit će pucnjave.’ Osoba koja je to izjavila pred istražnim sucem, nema nikakvih dvojbi da je na kontrolnoj točci na kojoj će nekoliko sati kasnije biti ubijen moj suprug i još dvoje ljudi, tog jutra ondje vidjela upravo Glavaša”, kaže Jadranka Reihl-Kir.

To svjedočenje, koje sada i u službenoj formi postoji u organima hrvatskog pravosuđa, smatra gospođa Reihl-Kir, kruna je njezine bitke za istinu, koju je započela još u proljeće 2001., kada je sa zahtjevima za kriminalističkom obradom slučaja ubojstva njezina supruga, i ostalih ubojstava u ratnom Osijeku potkraj 1991., zakucala na vrata ministra Lučina. On ju je uputio Ranku Ostojiću, koji je zaprimio zahtjev. Ostojiću je rekla da se u osječkoj policiji ništa nije promijenilo, kao ni u Županijskom državnom odvjetništvu, te ga je zamolila da, ako doista nešto želi napraviti, pošalje inspektore iz Zagreba.

Nakon pola godine u Osijek su poslana dva inspektora, Blaž Mamuza i Stellan Petrić.

“U materijalima koje sam predala Ostojiću, uz detalje o slučaju ubojstva mog supruga, predala sam i sve informacije i spoznaje o osječkim ubojstvima, naročito o ‘slučaju Ratković’, o čijoj ste golgoti pisali u prošlome broju Ferala. Sve sam im opisala, navela kuću gdje je mučen, navela vlasnika kuće, neke automobile koji su u tome sudjelovali i njihove registracijske oznake. U nekoliko navrata proširivala sam i dopunjavala zahtjev novim spoznajama. Dolazila sam noću u Osijek da bih čula svjedočenja ljudi, koji su se bojali davati iskaze, ali su meni ipak rekli informacije. Praktično, radila sam posao inspektora policije. Bila sam prisutna kad je policija u Osijeku saslušala g. Ratkovića, jedinu preživjelu žrtvu osječkih likvidacija, a također i osobu koja je Glavaša onog jutra vidjela na policijskoj nadzornoj točci”, kaže Jadranka Reihl-Kir.

Bila je šokirana kad joj je inspektor Mamuza nakon svega rekao: “Gospođo Kir, ne vjerujem da ćete išta postići. Glavaš je još uvijek moćan čovjek u Osijeku.”

Istraga je, kaže, vođena traljavo: pozvali bi jednog svjedoka, nakon pet dana drugog, a u međuvremenu se priča o saslušanjima proširila gradom. Radili su mjesecima, bavili se sitnicama, a kod bitnih stvari nisu se zadržavali. “Na kraju, nisu napravili ništa”, kaže bivša saborska zastupnica.

Tvrdi kako su informacije o saslušanjima curile na sve strane, a zaprepastilo ju je kad je Miroslav Jukić, bivši županijski državni odvjetnik u Osijeku, u uredu Marijana Ivića, tadašnjeg šefa osječke policije, od jednog osječkog novinara koji se ondje zatekao tražio adrese Ratkovića i ključnog svjedoka. “Bila sam zgranuta odakle mu uopće ta informacija. Revoltirana, potražila sam Lučina i upitala ga kako je moguće da se takvo što događa. ‘Ah, Jadranka, cure nam podaci’, rekao je i slegnuo ramenima i na tom predmetu policija više nije radila”, kaže udovica ubijenog šefa osječke policije.

Prošle su dvije godine, nikakvog pomaka nije bilo. Jadranka Reihl-Kir u međuvremenu odlazi do Ranka Ostojića, pa kod državnog odvjetnika Ortynskog, koji je rekao da predmet treba riješiti, ali tako da se daljnja istraga preseli iz Osijeka. No, Ortynski je ubrzo smijenjen. Njegov nasljednik Mladen Bajić, kad je proučio što je radila policija sve to vrijeme, rekao joj je: “Gospođo Kir, oni nisu ništa napravili.”

Istragu je nastavila sama, nadajući se da će, ako Ustavni sud, na kojem je njezina tužba protiv presude Vrhovnog suda o oslobađanju Antuna Gudelja, stajala godinama, odgovori negativno, skupiti nove dokaze i ishoditi obnovu suđenja. U međuvremenu, Ustavni je sud donio odluku u njezinu korist.

“Bila sam presretna, no shvativši da ne postoji politička volja da se razriješi slučaj ubojstva mog muža, postala sam uvjerena kako se mislilo da će me zadovoljiti odlukom Ustavnog suda. Jer, za takvu je odluku ruku digao i Vice Vukojević, isti onaj za kojeg je moj suprug tvrdio da mu od njega prijeti opasnost.”

Nov poticaj njezinoj istrazi prošle je godine dalo anonimno pismo pristiglo u Sabor, u kojem je bila kopija dijela knjige Gordane Ajduković (saborske zastupnice te 1991., koja danas živi u Beogradu). U tom dijelu ona opisuje pregovore u Tenji vođene onoga dana kada je ubijen Reihl-Kir. Opisala je kako joj je bilo teško gledati čovjeka toliko sigurnog u vlastitu smrt, koji očajan pokazuje Glas Slavonije od toga dana, gdje Glavaš poziva građane da se više ne obraćaju policiji, nego Sekretarijatu narodne obrane na čijem je čelu on bio. Očajan, Kir nije znao što napraviti.

“‘Kako raditi u takvim uvjetima, bez koordinacije, bez podrške, bez mogućnosti primjene zakona? Uostalom, ubit će me. Podmetnut će mi bombu u automobil ili nešto slično. Znam to, ali ne mogu protiv sebe’. Zanijemila sam i samoj mi je bilo sve teže”, stoji doslovce u Ajdukovićkinoj knjizi, u dijelu u kojem je opisivala što joj je Kir govorio neposredno pred smrt.

“Dala sam tu kopiju Mati Arloviću, on ju je pročitao, ali ništa nije rekao”, priča Jadranka Reihl-Kir. Nakon toga dva sam puta davala ostavku na mjesto saborske zastupnice, a htjela sam izaći i iz SDP-a, spoznavši da policija ništa nije napravila. Međutim, Arlović me odgovarao i rekao ‘da ne pravim gluposti’ jer ako izađem iz Sabora da će mi, kao i običnim građanima, većina institucija biti zatvorena i da ostanem gdje sam jer ću tako lakše doći do istine. No, nije ništa napravio da mi u tome pomogne.”

“Vezano uz istragu koja se provodila o ubojstvu mog supruga i ratnih zločina u Osijeku, zatražila sam primanje kod Račana”, nastavlja bivša saborska zastupnica. “Primio me odmah, premda je imao malo vremena. Požalila sam se kako policija ništa ne radi, kako informacije cure i da Lučin ništa ne poduzima da se to spriječi. Rekao je kako zna da sam podnijela zahtjev za istragom, kako mu je Lučin to pokazao, i to je bilo sve. Otišla sam k njemu još jednom, sredinom ove godine, i upozorila kako ne postoji politička volja da se ti slučajevi riješe. Požalila sam se da ključni svjedok još uvijek nije saslušan kod istražnog suca i zahtijevala da se to učini. Nisam dobila nikakav poseban odgovor, samo je rekao: ‘Nevjerojatno je koliko želiš da se to riješi. Pravosuđe je takvo kakvo je i sâm sam nezadovoljan radom pravosuđa, radom policije.’ Obećao je da će razgovarati s Lučinom i Bajićem i da će me - tri puta je to naglasio - o svemu izvijestiti. Odgovor nisam dobila ni dandanas.”

U ljeto ove godine Jadranka Reihl-Kir se na beogradskom aerodromu u Surčinu sastala s dr. Gordanom Ajduković, dekanicom Fakulteta za trgovinu i bankarstvo i prorektoricom za nastavu Univerziteta Braća Karić. Ona je 1991. bila zastupnica u Saboru i kobnog dana, 1. srpnja, s Kirom je u istom automobilu putovala na pregovore u Tenju. Od Gordane Ajduković je saznala da su ona i Mato Arlović dva dana prije nego što je ubijen šef osječke policije išli utanačiti pregovore u Tenji. Tenjski Srbi su inzistirali da na pregovore dođe Reihl-Kir. No, na razgovorima su, uz Kira i Ajdukovićevu, prisutni trebali biti i Arlović i Zlatko Kramarić. Ona međutim nije znala zašto se Kramarić i Arlović tog dana nisu pojavili. “Ispričala mi je da su na pregovore krenuli s dva automobila”, prisjeća se razgovora Jadranka Reihl-Kir. “U prvome su bili Gordana Ajduković, moj suprug i Milan Knežević, koji je vozio. Iza njih je, u službenom automobilu, išlo pet HDZ-ovaca, među njima i Zobundžija. Neobično je da se pet ljudi guralo u drugom autu, a u prvome je bilo jedno slobodno mjesto. Netko im je javio da krenu 15 minuta ranije od dogovorenog vremena. Očito su na policijsku nadzornu točku stigli prerano, a kad su ušli u školu u kojoj su trebali voditi pregovore, zazvonio je telefon i mog su supruga pozvali da se hitno vrati do Poljoprivrednog fakulteta, na ulazu u Osijek, zbog nekog incidenta. Pozvao je Zobundžiju, Kneževića i Tubića da zajedno pođu i vide što se događa. Sjeli su u Kneževićev auto, prošli policijski punkt, vidjeli da se kod Poljoprivrednog fakulteta ništa ne događa i uputili se natrag u Tenju. Tada je, na istom onom punktu, na automobil pucao Gudelj. Zaključila sam kako im je trebalo vremena da se za to pripreme, pa su ‘provozali’ mog supruga dok Gudelj ne bude spreman.”

Kad se oko 19 sati vojnim oklopnim vozilom ostatak izaslanstva vratio u Osijek, održan je sastanak na kojem su bili i Kramarić i Glavaš. Kramarić je lupao glavom o zid i samo spominjao Zobundžiju. Kira nije spominjao nitko. Ajdukovićeva je tada pitala Glavaša kako će sve objasniti javnosti, jer neće moći reći da je Kira ubio Srbin. Odgovorio je protupitanjem: "Kako ćete vi objasniti građanima da je Gudelju zapaljena kuća?"

“To nije bila istina”, kaže Jadranka Reihl-Kir. “Gudelju nije zapaljena kuća, u što sam se uvjerila kad sam uz pomoć jednog Kanađanina bila u Tenji, dok je još bila okupirana. On me odveo do Tubića, jedinog preživjelog putnika iz automobila u kojem su uz mog supruga ubijeni i Zobundžija i Knežević, da dâ iskaz mom odvjetniku što se događalo u automobilu prije nego što je na njih pucano. Tada me odveo do Gudeljeve kuće i uvjerila sam se da je potpuno čitava. U njoj je bila smještena ‘krajinska Elektroprivreda’.”

Nakon razgovora u Beogradu Jadranka Reihl-Kir bila je silno pogođena činjenicom da joj Arlović ništa nije rekao o tome kako je dva dana prije ubojstva njezina supruga bio u Tenji kako bi utanačio pregovore. Nije o tome ništa rekao ni kad mu je u Saboru nagovijestila da će se u Beogradu naći s Gordanom Ajduković. Tada je samo rekao: “Pa nije ona bila u autu u kojem je ubijen tvoj suprug.” I dodao: “Mislim da nećeš uspjeti s tom istragom. Najbolje je da sjedneš i napišeš knjigu u interesu tebe i tvog djeteta. Ta knjiga bi mogla postati bestseler i to bi ti pomoglo da osiguraš život djetetu.” Rekla mu je da će knjigu napisati, ali da ta knjiga mora imati kraj.

Uznemirivala ju je činjenica da je tek nakon 12 godina saznala da su Arlović i Gordana Ajduković dva dana prije ubojstva njezina supruga dogovarali pregovore u Tenji, a da njoj taj detalj nitko nije rekao.

U međuvremenu, Jadranka Reihl-Kir očajnički je pokušala isposlovati da istražni sudac zabilježi izjavu ključnog svjedoka. Put do Bajića više nije bio tako otvoren kao prije, no uz pomoć nekih veza uspjela je doći do njega i privoljeti ga da omogući uzimanje iskaza. Ali, morala je potpisati zapisnik da je “pristupila nepozvana” i da je to učinjeno na njezino inzistiranje. Najprije joj je rečeno da taj iskaz ne može biti dan u drugoj zemlji, potom da svjedoka mora dovesti u Hrvatsku, a onda, kad je dobila privolu te osobe, da to mora biti učinjeno u službenim prostorijama suda. Zbog stalnih mijenjana uvjeta davanja iskaza svjedok se kolebao i odustajao, no na koncu je ipak pristao.

Sad kad iskaz postoji u službenoj formi, Jadranki Reihl-Kir je rečeno da se čeka stupanje na snagu Zakona o primjeni Statuta Međunarodnoga kaznenog suda i progonu za ratna djela protiv međunarodnoga i humanitarnog prava, kako bi se moglo pristupiti rješavanju njezina slučaja. Zaista neobično objašnjenje.

“Strašno sam razočarana nepostojanjem političke volje da se slučaj ubojstva mojega supruga riješi”, kaže Jadranka Reihl-Kir. “Ovih dana obrazložit ću svoj izlazak iz SDP-a i napustiti stranku. Razmišljajući kao zastupnik koji je četiri godine proveo u Saboru, shvatila sam da čovjek koji želi pravdu i hoće pravnu državu, s ovakvom strukturom političara neće uspjeti. Ne znam hoću li izaći na ove izbore i za koga ću glasati.”

Trostruki ubojica Antun Gudelj

TROSTRUKI UBOJICA NA SLOBODI


Josip Reihl-Kir ubijen je 1. srpnja 1991. na nadzornoj točci hrvatske policije u Tenji, nadomak Osijeku, gdje je pregovarao s pobunjenim lokalnim Srbima o uklanjanju cestovnih barikada i uspostavi normalnog prometa. Njegov ubojica, rezervni hrvatski policajac Antun Gudelj, tom je prilikom u istom automobilu s Kirom ubio još dvojicu ljudi – Gorana Zobundžiju, tadašnjeg potpredsjednika osječkoga Izvršnog vijeća, i Milana Kneževića, vijećnika osječke Općinske skupštine, a četvrtog, Milana Tubića, predsjednika Mjesne zajednica Tenja, teško ranio.

Bez obzira na činjenicu što je ubio šefa policije na nadzornoj točci gdje je bilo još desetak policajaca, Gudelj je nesmetano otišao s mjesta događaja. Nekoliko se dana skrivao u Osijeku, a potom preko Slovenije i Austrije pobjegao u Australiju, čije je državljanstvo imao, pored hrvatskog.

Suđeno mu je u odsutnosti i na Županijskom sudu u Osijeku sutkinja Ružica Šamota osudila ga je na 20 godina zatvora. No Gudelj se 1995., nekoliko mjeseci nakon što je u cijelom svijetu prikazana BBC-jeva serija “Smrt Jugoslavije”, u kojoj se opširno govori i o ubojstvu šefa osječke policije, našao u Njemačkoj. Temeljem Interpolove tjeralice uhićen je na frankfurtskom aerodromu i izručen Hrvatskoj, gdje mu je 1996. ponovno suđeno. Na zaprepaštenje cjelokupne javnosti, ista sutkinja tada je Gudelja oslobodila, pozivajući se na primjenu Zakona o općem oprostu. Vrhovni sud RH tu je presudu potvrdio, pa se Gudelj vratio u Australiju, gdje i danas mirno živi.

U međuvremenu Ustavni je sud na osnovi tužbe Jadranke Reihl-Kir početkom 2001. vratio presudu Vrhovnom sudu, koji ju je poništio i naložio novo suđenje. Za Gudeljem je raspisana tjeralica, a od Australije zatraženo njegovo izručenje. Postupak je u toku.

POSTOJI SVJEDOK O NALOGODAVCU KIROVA UBOJSTVA
verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.

NASLOVNICA