MRKLI BRAKOVI
Anna Maria GRÜNFELDER
20. svibnja, 2004.

Autori instrukcije polaze od pretpostavke da je s migrantima moguće "živjeti ekumensko bratstvo u svakodnevici", ali to vrijedi za migrante iz kršćanske tradicije, bilo istočne, bilo zapadne. Radi li se pak o odnosu prema muslimanima ili prema pripadnicima azijatskih religija, ton vatikanske instrukcije bitno se mijenja. Migranti muslimani su središnji problem cjelokupne instrukcije

verzija za tisak

Papinsko vijeće za dušebrižništvo objavilo je 14. svibnja 2004. instrukciju "Erga migrantes caritas Christi" - "Za migrante radi Kristove ljubavi". Migracije su jedan od gorućih problema današnjice - više od 200 milijuna ljudi nalazi se u zbjegovima, zbog ratova, diktatura, nerazvijenosti ili prirodnih katastrofa koje im uništavaju egzistenciju. Kao da su autori instrukcije htjeli ići na ruku vladama schengenske Europe koje - usporedo sa širenjem Europske Unije - pojačavaju vanjske granice EU i pooštravaju granični režim, u strahu od ilegalnih došljaka i azilanata, od uvoza organiziranog kriminala i terora, od nesposobnosti ili pomanjkanja volje imigranata za integracijom, od getoizacije, od radikalizacije, od sudara kultura i mentaliteta.

Ljubi samo svojega

Kršćanin treba pristupiti migrantima kao "milosrdni Samaritanac", preporučuje se vjernicima i pastoralnim radnicima u uvodu te instrukcije. Kršćani trebaju migrante primiti s pažnjom (attenzione), empatijom, ljubavlju (accoglienza) i solidarnošću. Pastoralni radnici neka se osjećaju odgovornim za socijalnu sigurnost i pravno reguliranje statusa migranata; njihova integracija u društvo prihvatne zemlje mora biti briga svake kršćanske zajednice - "sve u duhu konkretne ljubavi". Instrukcija izrijekom kritizira političke mjere koje problem migracije rješavaju represijom, zaustavljanjem migranata pred vanjskim granicama Europske Unije. Te pomirljive, humane i otvorene naglaske rimske instrukcije o ophođenju kršćana prema migrantima potkopava činjenica da sve te pozitivne poruke vrijede samo ako su migranti pripadnici jedne od kršćanskih crkvi, braća i sestre po vjeri, ako već nisu po obredima.

Autori instrukcije polaze od pretpostavke da je s migrantima moguće "živjeti ekumensko bratstvo u svakodnevici" bez pokušaja zanemarivanja ili zatomljivanja razlika i pokušaja da ih se preobrati. To vrijedi - autori to ističu - za migrante iz kršćanske tradicije, bilo istočne, bilo zapadne. Radi li se pak o odnosu prema muslimanima ili prema pripadnicima azijatskih religija, ton vatikanske instrukcije se bitno mijenja.

Migranti muslimani su središnji problem cjelokupne instrukcije. Svi migranti zadaju pastoralne probleme - no mješoviti brakovi između kršćanki i muslimana su središnja tematika u toj instrukciji. S muslimanima, tvrde autori, nipošto nije moguće ono što se među kršćanima različitih denominacija može postići s nešto dobre volje svih strana.

Minska polja tolerancije

Muslimansko-kršćanski ili zapadnoeuropski odnosi duboko su konfliktni. Mješoviti brakovi između kršćanki i muslimana su, sudeći prema instrukciji, prava minska polja. Autori ozbiljno nalažu svim pastoralnim radnicima da su u takvim slučajevima odgovorni za temeljito i iscrpno prosvjećivanje kandidata odnosno kandidatkinja o - kako instrukcija formulira - problematičnom pravnom položaju žene u muslimanskim obiteljima i o snažnom pritisku muslimanske sredine na bračne partnere radi muslimanskog odgoja djece, poglavito ako se radi o muškoj djeci.

MRKLI BRAKOVI
verzija za tisak