GAĆE I OPANCI
Ivan LOVRENOVIĆ
20. svibnja, 2004.

Hrvati u BiH su načelno jednaki s drugim narodima, na formalno-simboličnom planu zastupljeni u svim institucijama i razinama vlasti, a u stvarnosti nikad nisu bili na nižemu stupnju političkoga subjektiviteta. Jedan od uzroka toga opasnog manjka subjektiviteta je trajna i potpuna oslonjenost na državnu politiku Hrvatske od samoga početka demokratskih promjena 1990. godine

verzija za tisak

Dok sam u prošlu subotu išao od hotela "Dubrovnik" do Novinarskoga doma, nad Zagrebom je sjalo blistavo azurno jutro, ali si se morao sklanjati u ulice koje su paralelne s Medvednicom, jer je kroz one što se pružaju okomito na nju i na Gornji grad propuhivao do kostiju leden vjetar. Svibanj vrijedan poštovanja; upamtilo se i nekih drukčijih, mekših zagrebačkih majeva. A u Novinarskom: priča o Hrvatskoj i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, još jedna od bezbrojnih...

Odavno sam se prestao odazivati na javne skupove i tribine i u Sarajevu i Zagrebu, pogotovo ovakve s nacionalnim temama i pretenzijama, jer ni najboljima od njih nema spasa – svaka se prije ili kasnije pretvori u ekshibicionističko ili autoterapeutsko ispucavanje svakojakih osobnih frustracija i neudovoljenosti, a na toj streljani čovjek-izlagač postaje neka vrsta glinenoga goluba, prinuđenoga da u ime pristojnosti i slobode govora mazohistički podnosi kojekakve nesuvislosti i neartikuliranosti u neograničenim količinama.

Šagijeva formulacija

Koincidencija mjesta vraća me u proljeće 1993., prije punih jedanaest godina: bio sam upravo izašao iz Sarajeva, a u ovome istom Novinarskom domu (tada još Gradskoj knjižnici, sa sirotinjski usitnjenim i prekrojenim prostorom, u kojemu se nije mogla ni naslutiti grandioznost i ljepota izvorne okrugle dvorane) održavala se tribina s istom temom: Hrvatska i Bosna, s povelikim brojem sve samih uglednika javne scene, a bio je i tada neizbježni i svudprisutni hrvatski prijatelj Finkielkraut. Sve je prštalo od integralnonacionalne euforije, a moj očaj zbog rata HVO-a i Armije BiH, koji je već bio krvava stvarnost, i koji sam stegnuta grla pokušavao izraziti, naišao je na prijezir i gluhe uši.

Od tada do danas o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa još u relaciji s Hrvatskom, ponaispisao i iznarazgovarao sam se kao ne znam tko. Da je bilo zaludu, to ne treba ni spominjati, jer nije ni moglo biti da ne bude zaludu: ušima Nacije godile su trube, a ne sumnje.

A, eto, na subotnji poziv sam se ipak odazvao, i opet bih. Nije da sam promijenio mišljenje, i nije da je prigoda obećavala išta više, nažalost. Odlučilo je nešto drugo – karakter sazivača. Naš domaćin nije bila nikakva akademija, nikakav Visoki Naslov, nijedan ordinarijat, naš sazivač bio je najmarginalniji od marginalnih: Udruga bivših đaka franjevačke gimnazije u Visokome! Tome se nije moglo odoljeti.

Među pozvanima bilo je izlagača različitih "krvnih grupa"; organizator je na taj način namjeravao osigurati polifoniju i plodnu ukrštenost perspektiva, koja bi bila kadra proizvesti dijalog, debatu. Međutim, iz nepoznatih razloga skoro polovica od pozvanih nije se pojavila, te smo se na streljani pojavili, uz voditelja tribine, eminentnoga lingvista profesora Ivu Pranjkovića, samo fra Petar Anđelović, profesor Ivo Banac i malenkost doljepotpisanoga. Osnovni okvir razgovora na početku je formulirao vrijedni tajnik Udruge Slavko Jeličić. Već i u njegovu kratkom izlaganju moglo se vidjeti da Udruga bivših "Visočaka" nije skup sazvala s bilo kakvom apologetskom, već s ozbiljnom analitičko-kritičkom namjerom.

GAĆE I OPANCI
verzija za tisak