VELIKO PLAVETNILO��
Tatjana GROMAČA
26. kolovoza, 2004.

Jako je teško opisati taj osjećaj koji se javlja kada se roni duboko, odnosno na dubinu od oko 65 metara. Kada zaranjamo u dubinu, trebamo biti apsolutno opušteni, razbiti tu barijeru između čovjeka i vode. Opis tog osjećaja je nešto kao da se topite u vodi. Nema grčeva, sve je vrlo opušteno, lagano. I vremenska dimenzija, osjećaj za vrijeme se gubi – kada sam pod vodom, nemam nikakav osjećaj o vremenu. Znači, sve je puno, puno drugačije. Ja to doživljavam baš kao dolazak na Mjesec – gubi se gravitacija, gubi se na težini

verzija za tisak

Ronjenje na dah jedna je od novijih sportskih disciplina, koja će, vrlo vjerojatno, uskoro biti prihvaćena i kao olimpijski sport. U Hrvatskoj se jedan od aktivnijih centara, koji organizira i tečaj iz ove discipline, nalazi u Rovinju. Jedan od članova Kluba za podvodne aktivnosti iz Rovinja je Mike Marić, tridesetogodišnjak koji je ove godine postigao i svjetski rekord u ronjenju na dah od 120 metara. Marić, porijeklom iz Rovinja, najveći dio godine provede u Milanu, gdje radi kao stomatolog i profesor stomatologije na jednom univerzitetu. Član je talijanske škole Apnea Academy gdje već nekoliko godina trenira i surađuje sa svjetskim rekordmenom u podvodnim disciplinama, Umbertom Pelizzarijem. Marić je i državni prvak Hrvatske u ronjenju na dah u dinamici i član hrvatske reprezentacije u ronjenju na dah.

Nova disciplina

- Možete li malo objasniti kako izgleda disciplina ronjenja na dah, vjerojatno postoje neka pravila kojih se natjecatelji moraju pridržavati?

- Odnedavno se u ronjenju na dah prakticira disciplina nazvana “Jump blue”. Ona se razlikuje od dubinskog ronjenja kakvo se ranije prakticiralo, koje je bilo, kako je zaključila ronilačka federacija CMAS, preskupo i preopasno. Trebalo je postavljati posebno osiguranje za ronioce na 60, 70 metara dubine, to je postalo jako skupo i opasno. Zato su postavili tu novu disciplinu, kako bi je učinili jednostavnijom, i ujedno omogućili široj bazi ljudi da se time bavi. Radi se o tome da se roni na dubinu od 15 metara. Tamo natjecatelj u označenoj kocki, znači uvijek na dubini od 15 metara, pliva u krug prevaljujući određene metre koji mu se pribrajaju onim već prijeđenim 15 metara. Na kraju se zbroje metri ronjenja do dubine 15 metara i oni prijeđeni na toj dubini i dobijemo fiktivnu dubinu ronjenja, kao da je ronilac zaronio na dubinu od sto i više metara. Treba naglasiti, i ono prvotno ronjenje i ovo novo obavlja se samo s jednim udisajem zraka, prije uranjanja, na površini vode.

- Na treninzima je vaša najveća dubina na koju možete doći ronjenjem na dah, 65 metara. Morate li se negdje zaustaviti da biste prilagodili tijelo toj dubini?

- Kada zaranjam na tu dubinu od 65 metara, ne zaustavljam se nigdje, jedino malo usporim taj zaron, radi kompenziranja pritiska u ušima i sinusima. Za razliku od ronilaca s bocama koji se moraju zaustavljati radi dekompresije i raznih fizioloških promjena, kod nas nema nikakvog zaustavljanja. Kad uzimam zrak i kada zaranjam, zrak držim u sebi – ako se moram zaustaviti, onda je to da bih poslušao sebe iznutra.

VELIKO PLAVETNILO
verzija za tisak