ČOVJEK SA ZNATNIM KOLTOM
Drago HEDL
6. listopada, 2004.

Britanski dokumentarac Dying for the Truth i videokaseta o upadu u osječki Glas Slavonije 1991., gdje se Glavaš javlja u glavnoj ulozi, mogli bi biti prikazani uz bok slavnog filma Michaela Moorea Ludi za oružjem

verzija za tisak

Branimir Glavaš, saborski zastupnik HDZ-a, umirovljeni general Hrvatske vojske, bivši osječko-baranjski župan i nekadašnji zapovjednik obrane Osijeka, posljednjih se dana svim silama upinje objasniti hrvatskoj javnosti kako on u ljeto 1991. nije hodao naoružan, a one koji tvrde da su ga s pištoljem o pojasu viđali među kalašnjikovima, naziva notornim lašcima, pijancima i bolesnicima. No, zašto je odjednom Glavašu silno stalo da njegov lik uvaženog civilnog političara, čija stranka Hrvatsku poput buldožera nagurava u Europu, ni na koji način ne bude povezan s oružjem, kad je upravo na oružju gradio svu svoju, kako danas voli reći, “uspješnu političku karijeru”?

Kalašnjikov, kalašnjikov

O tom razdoblju njegovog djelovanja postoje uostalom i filmski dokumentarni kadrovi, koji s desetgodišnjim zakašnjenjem, u nekoliko sličica na ovoj stranici Ferala, napokon stižu i u Hrvatsku. Kad bi videokaseta o Glavaševom upadu u Glas Slavonije u srpnju 1991., za koju tvrdi da je posjeduje i da ona dokazuje kako je onamo ušao nenaoružan, bila prikazana zajedno s britanskim filmom Dying for the Truth - iz kojeg Feral donosi tek nekoliko sličica – bila bi to spektakularna filmska večer, s Glavašem u glavnoj ulozi, dostojna da se nađe u konkurenciji s dosad nenadmašnim filmom iz tog žanra, Ludi za oružjem, Michaela Moorea.

Još u listopadu 1990. upravo je Glavaš, tada sekretar Sekretarijata za narodnu obranu u Osijeku, na svoju ruku, podijelio 571 automatsku pušku, a sam uzeo prvu s popisa - kalašnjikov pod brojem A181734. Jednu takvu dao je i svom tadašnjem velikom prijatelju, Petru Šali, koji se baš nešto nije pokazao vičan u upotrebi oružja.

Mali pištolj, njemački

Glavaš se u to vrijeme nije bavio samo dilanjem kalašnjikova nad čijim se spominjanjem danas toliko grozi, već je u Slavoniji, još od rujna 1990. bio i najznačajniji liferant eksploziva vitezit. O tome postoje dokumenti: 23. rujna 1990. Josipu Gažiju i Stipanu Radošu dao je 25 kilograma vitezita za Vukovar, a 21. listopada iste godine za potrebe organizacija HDZ-a (!) u Nuštru, Županji i Vukovaru ustupio je još 275 kilograma eksploziva. Četiri dana kasnije u Industriji građevinskog materijala Radlovac, u Orahovici, preuzeo je još 500 kilograma vitezita 60. Bilo bi zgodno da danas, kad se toliko grozi i samog spomena oružja, pojasni za kakve je svrhe u rujnu i listopadu 1990. (jer, čak i prema zakonskom prijedlogu Kosoričinog ministarstva rat u Hrvatskoj počeo je 1991.) korišten taj eksploziv i ima li njegova upotreba ikakve veze s miniranjem stotina kuća u Osijeku, Vukovaru i drugim slavonskim mjestima, koja su nedugo nakon toga uslijedila.

Dvojica britanskih novinara, autori televizijskog dokumentarca Dying for the Truth, koji govori o misterioznom ubojstvu dvojice stranih novinara u ratnom Osijeku, svjedoci su kako im je Glavaš, kad je već, kao župan, 1994. bio debelo u civilu, iz džepa svog kišnog mantila vadio ručnu bombu i “mali pištolj, njemački” ne bi li ih impresionirao činjenicom da sam brine o vlastitoj sigurnosti. Taj detalj, gdje se pred zgranutim novinarima hvalisa s oružjem, vadeći ručnu bombu i pištolj za vrijeme vožnje, ostao je zabilježen na filmskoj traci.

Kalašnjikovi, vitezit, ručne bombe, “mali pištolji, njemački” na kojima je Glavaš gradio svoju vlast i “uspješnu politički karijeru” sada su nepoželjni detalji njegove umivene mirnodopske biografije. Zašto ih odbacuje danas, kao vuk zimsku dlaku u proljeće, bolje od psihologa mogla bi objasniti jedino njegova savjest.

ČOVJEK SA ZNATNIM KOLTOM
verzija za tisak