BORIS CVJETANOVIĆ, "KLASIČNI"
FOTOGRAF CRNO-BIJELE, DOKUMENTARNE FOTOGRAFIJE, POVODOM SVOJE IZLOŽBE "LABINSKI
RUDARI 1987."
DANAS VLADA EKONOMSKA CENZURA��
Tatjana GROMAČA
22. ožujka, 2007.
Danas treba zadovoljiti
populistički ukus, fotografije moraju biti što prijemčivije, ne smije biti
finoće jer to se onda neće prodati. Vlada ekonomska cenzura, ona je jača od političke,
više nema mogućnosti za igru, može se dogoditi da ti glavni urednik gotovo
nacrta fotografiju kakvu želi jer to zahtijeva tržište. Zašto su se nekada u
novinskoj fotografiji događale dobre stvari? Zato jer su mediji bili uvjetovani
jedino politički. Politika je tada već bila umorna od same sebe, i propuštala
je, imala je puno rupa, i to se itekako znalo koristiti
verzija za tisak
Boris
Cvjetanović rođen je u Zagrebu 1953. godine, umjetničku
karijeru započeo je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iza njega je
cijeli niz zapaženih (pamtljivih) fotografskih tematskih ciklusa koji se obično
svrstavaju u dokumentarnu fotografiju. Cvjetanovića
se naziva "klasičnim" fotografom, fotografom rafinirane, crno-bijele
fotografije, često vrlo mirnih, gotovo neatraktivnih prizora, suptilna, "nevidljiva"
pristupa, s izrazitom subjektivnošću u načinu kadriranja...
Tematski su to suprotstavljene fotografije
uznemirujućih, tjeskobnih prizora koji govore o čovjekovoj neukorijenjenosti, o
krhkosti ljudske egzistencije, o usamljenosti... Neki od poznatih fotografskih
ciklusa Borisa Cvjetanovića su: "Mama
u zatvoru", "Ljudi iz šahtova", "Mesnička 6", "Prvomajske
labinske slike", "Gračanski portreti", "Motel Ježevo",
"Prizori bez značaja", "Ljetovanje", "Fotografirano",
"Fotografije iz Studenaca", "Ocean"... Cvjetanović je objavio i dvije fotomonografije, iza njega su
dvadesetak samostalnih i brojne skupne izložbe, njegove fotografije nalaze se u
brojnim kolekcijama muzeja i galerija, a 2003. bio je predstavnik Hrvatske na
Biennalu u Veneciji... Razgovarali smo povodom nedavno otvorene Cvjetanovićeve izložbe u Labinu "Labinski rudari 1987.".
-
Poznati su Vaši ciklusi fotografija o socijalno marginaliziranim, "potlačenim" ljudima, premda to naravno nisu jedine tematske
okupacije s kojima ste do sada ostavili traga u hrvatskoj fotografiji... Ipak, je li ulazak u taj svijet socijalne
margine za vas neka vrst avanture,
egzotike? Na fotografijama je vidljivo da u tom svijetu pronalazite toplinu i
ljudskost koju možda ne vidite u svijetu kojim ste svakodnevno okruženi.
- Da pripadam toj kategoriji ljudi,
vjerojatno ih ne bi fotografirao. Moja je prednost u tome da ipak imam
odstupnicu, imam pravo izbora. Mogu biti tamo, a mogu se i drugdje skloniti i
to je u mom slučaju prednost, jer ne znam kako bih mogao funkcionirati kada bih
bio stvarni sudionik toga, po iskustvu, po životu. Nije da se loše osjećam u
tom svijetu, često jako dobro komuniciram s tim ljudima. I mislim da sam
krajnje čist prema njima, nisam nikada išao s nekom skrivenom namjerom. Ljudi
to osjete, i onda se stvari otvore kako se otvore.
Sve
je trgovina
-
Vjerojatno se često puta stvari i ne otvore?
- Često ne ide, ali ako ne ide, nema
silovanja. Niti sam paparazzo, niti volim takvu vrstu rada. Upravo iz tog razloga
ima više fotografija koje nisam snimio nego onih snimljenih. Znači, krene ako postoji
međusobna komunikacija, jer te fotografije su obostrani rad iako se meni piše
zasluga. Čak i ne patim za kadrom kao nekakvim pravilom, važno je ono što
vidim. Pravila postavlja prizor koji poštujem.
-
Jeste li razmišljali o fotografiranju svijeta suprotnom svijetu takozvanoga
"društvenog dna", recimo svijeta biznismena, njihove osamljenosti i
melankolije, koja zasigurno postoji?
- Razmišljao sam. Međutim, kako ne silujem
druge, tako ne silujem ni sebe. Najbolje sam se osjećao kad sam snimao radnike.
Drugo je kada snimate nekoga tko živi u šahtu. Tu čovjek ima pomalo i nekakvo
grizodušje, mogu se postaviti neka moralna pitanja. A radnici su radnici, to je
njihova egzistencija, vrednovana već kako jest, ali među njima sam se uvijek
osjećao dobro i toplo. Samo što danas više nemate radnika ni radništva. Radnici
su se pretvorili u trgovce, država nam je postala veliki trgovački centar. Što
se tiče biznismena, nenaklonjen sam toj populaciji, govorim generalno, i u
pravilu se ne osjećam dobro u tom okruženju. Imao sam priliku snimati u takvom
ambijentu, pa sam čak znao i fizički reagirati, dobio bih visoku temperaturu. Onoga
trenutka kada bih odustao od tog posla, temperatura bi pala. I to je možda
razlog što nisam u tome...
DANAS VLADA EKONOMSKA CENZURA
verzija za tisak
________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved. |