GDJE SU ČASNE SESTRE?
Ivica ĐIKIĆ
18. svibnja, 2006.

Pripadnost pobjedničkoj armiji – udružena sa stečenim moćnim prijateljstvima i legendama o ratnim podvizima – predstavljala je savršenu ulaznicu u svijet pljački, trgovine drogom, automobilima i oružjem, naručenih likvidacija, kamatarenja, iznuđivanja i ostalih djelatnosti što su se mirno mogle prakticirati zahvaljujući državnoj skrbi za naše najbolje sinove. Represivna su tijela takve pojave čitavo vrijeme tolerirala, nastojeći se ne zamjeriti tzv. braniteljskoj populaciji i glasnijem dijelu biračke mase. "Pusti ih, još će mi takvi trebati", glasio je odgovor Franje Tuđmana na svojedobna Mesićeva upozorenja o kriminalcima u vojnim redovima

Nekadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić svojedobno se proslavio izjavom da su časne sestre nažalost bile neupotrebljive za vođenje rata, pa je država za tu svrhu morala regrutirati tzv. žestoke momke: regrutacija se pritom obavljala po zatvorima, popravnim domovima, podzemnim krugovima i stranim plaćeničkim vojskama, pa je preko noći sav taj kriminalni polusvijet dobio oružje, uniforme, službene legitimacije, te auru herojstva i nedodirljivosti što je efikasno štitila od kaznenoga progona i omogućavala nesmetano razvijanje ilegalnih poslova. Pripadnost pobjedničkoj armiji – udružena sa stečenim moćnim prijateljstvima, legendama o ratnim podvizima i predratnim kriminalnim sklonostima – predstavljala je savršenu ulaznicu u svijet pljački, trgovine drogom, automobilima i oružjem, naručenih likvidacija, kamatarenja, iznuđivanja i ostalih djelatnosti što su se u ovoj zemlji mirno mogle prakticirati zahvaljujući državnoj skrbi za naše najbolje sinove.

Tako se vojna struktura pretvorila u najizdašnije vrelo za popunjavanje mafijaških redova, a državna su represivna tijela čitavo vrijeme tolerirala spomenutu pojavu, nastojeći se ne zamjeriti tzv. braniteljskoj populaciji i glasnijem dijelu biračke mase. Stoga javnost, s vremena na vrijeme, biva sasvim šokirana otkrićima o zločinačkim pothvatima ražalovanih ili aktivnih časnika i soldata, kao da je riječ o onim časnim sestrama s početka teksta.

Kriminalci s preporukama

Ovih je dana javnost šokirana spoznajom da je poglavica narkomansko-pljačkaške bande, koja je posljednjih mjeseci operirala po zagrebačkim bankama i drugim novčarskim kućama, bio poručnik Nenad Filipović, nekoć pripadnik elitnih vojnih postrojbi i blizak prijatelj generala Ante Rose i Ante Gotovine: Filipovićevu družinu – koja je, također, dobrim dijelom bila sastavljena od umirovljenih vojnika – povezuje se, među ostalim, i s brutalnom pljačkom FINA-ine poslovnice u Zvonimirovoj ulici kad su hladnokrvno ubijena dvojica zaštitara.

Nenad Filipović predratne je godine, uglavnom, provodio u kazneno-popravnim ustanovama, a u ratu su njegova demonstrirana kriminalna nagnuća nadograđena vještinom rukovanja oružjem, psihičkim poremećajima i moćnim vezama u vojnoj vrhuški: to je, zapravo, prototip idealnog domaćeg kriminalca ozbiljnih namjera, što je stvoren tokom devedesetih godina i čijom se prošlošću i ličnošću svi počnu baviti kad prekorači, prešutno uspostavljenu, granicu koja dijeli ilegalne poslove koji se toleriraju najboljim sinovima i one aktivnosti što se, ipak, ne mogu zataškati.

Da su se, primjerice, policija, Protuobavještajna agencija i Vojna sigurnosna agencija prije pozabavile akcijama tzv. Rosine grupe i biografijama pripadnika tog kruga, vjerojatno je da bi mnogi životi bili spašeni i da se Zagreb ne bi pretvorio u poprište brojnih nerazjašnjenih likvidacija, a nije da nije bilo povoda za obrađivanje rečene skupine koja je nedodirljivi status stekla još krajem 1991. godine, i to zahvaljujući zaštiti ministra obrane Gojka Šuška. Kad je u ožujku 2001. na Cvjetnom trgu ubijen razvikani metropolitanski šef Vjeko Sliško, saznalo se da je ubojica, James Marty Cappiau, godinama bio povjerljiv Rosin čovjek: tek su tada iz arhiva Ministarstva obrane i Hrvatske izvještajne službe iskopani dokumenti u kojima dugogodišnji plaćenik Legije stranaca Roso srdačno preporučuje Belgijanca Cappiaua za sofisticirane i unosne poslove ilegalne nabave oružja koje je trebalo Hrvatskoj vojsci.

Rosine jedinice

Kad je, otprilike u isto vrijeme, otkriven lanac krijumčarenja oružja iz Hrvatske prema zapadnoevropskim zemljama, ustanovilo se – doduše, bez sudske presude – da posao vodi umirovljeni pukovnik Bruno Zorica Zulu, još jedan bivši legionar i još jedan Rosin bliski prijatelj, a da mu pritom asistira nekolicina negdašnjih pripadnika specijalnih jedinica HV-a "Zrinski" i "Frankopan" koje su bile stacionirane u Kumrovcu: tim su jedinicama – preko Ante Rose, Milenka Filipovića i Brune Zorice, dakle, sve bivših legionara – zapovijedali Franjo Tuđman i Gojko Šušak, dok visoki časnici iz Glavnog stožera nisu imali pojma o akcijama rečenih postrojbi. Uostalom, pripadnik tih elitnih vojnih snaga bio je i Shpejtim Taqi, viđeniji lik iz podzemlja, koji je likvidiran u ljeto 1997. na križanju Selske i Zagorske ulice u Zagrebu, a u istoj formaciji bio je i Dražen Bekavac koji je 2000. godine na šibenskom mostu uhvaćen s pedeset kilograma marihuane.