VJEŽBANJE ZABORAVA
Mira FURLAN
20. veljače, 2008.

Itinerer ovog mog putovanja zaista je bizaran. Iz Zagreba i Beograda odlazim u Bosnu. Na putu vadim svoje dokumente točno šest puta. Sljedeća stanica na mom neobičnom putovanju je prelijepi Prijedor. Ili, možda, prelepi Predor. Jesmo li u Bosni? Da, jesmo. Ali i nismo. Na neki način jesmo. A opet na drugi nismo. Ne možeš ti to shvatiti, kažu mi ljudi. U gradu nekoliko novih novcatih džamija. Problem je samo što više nema vjernika. Ali dobro, to su detalji, zašto uvijek zanovijetaš? Treba – kao što smo već naučili - zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije i zbrisati imena iz sjećanja. Onda se lakše živi

Zagreb: usred Novog Zagreba – gle čuda! - niknula je Amerika. Čemu putovati preko oceana kad je Amerika, eto, došla sama? Eskalatori, elevatori, sve blista i šljašti, cijene paprene, ljudi po kafićima, ne može se naći slobodno mjesto. Nitko od okolnih stanara, doduše, ne može izgovoriti ime novog tržnog centra, ali nema veze, važno je da se čovjek osjeća kao građanin svijeta. Pa što ako prosječna penzija pokriva otprilike jednu kavu i jedne cipele u toj nepreglednoj zgradurini neizgovorljivog imena! Čovjek se nekako osjeća bolje kad zna da u svakom času može kupiti Bossovo odijelo i Dieselove tenisice. Važno je imati tu opciju. Odmah se osjećaš svjetski.

Beograd: usred Novog Beograda – gle čuda! – niknula je Amerika. Čemu putovati preko oceana kad je Amerika, eto, došla sama? Eskalatori, elevatori, sve blista i šljašti, cene paprene, ljudi po kafićima, ne može da se nađe slobodno mesto. Niko od okolnih stanara, doduše, ne može da izgovori ime novog tržnog centra, ali nema veze, važno je da se čovek oseća kao građanin sveta. Pa šta ako prosečna penzija pokriva otprilike jednu kafu i jedne cipele u toj nepreglednoj zgradurini neizgovorljivog imena! Čovek se nekako oseća bolje kad zna da u svakom času može da kupi Bossovo odelo i Dieselove patike. Važno je da se ima ta opcija. Odmah se osećaš svetski.

U židovskim rukama

Razlike: Mall u Zagrebu se zove Avenue Mall. Mall u Beogradu se zove Delta City. Zagrebački mall pripada "nekom američkom Židovu", kako me spremno informira upućeni građanin Zagreba, a onaj beogradski lokalnom tajkunu. "Kako znaš da je vlasnik Židov?", pitam. "A tko drugi?", odgovara sa zavjereničkim smiješkom informirani građanin. Ah da, naravno, zaboravila sam, Židovi drže sve. Ako nisi Židov, nemaš šanse, osobito ne u Americi, a kamoli u Hollywoodu. Tamo baš sve drže Židovi, uvjerava me, drugom prilikom, jedan informirani Beograđanin. Ako nisi Židov, mason ili ne radiš za CIA-u, crno ti se piše. Ma da. Kako je našim ljudima sve jasno. Ne možeš im prodati muda pod bubrege. Znaju oni dobro kako stvari stoje. Svaka im čast.

Itinerer ovog mog putovanja zaista je bizaran. Iz Zagreba i Beograda odlazim u Bosnu. Na putu vadim svoje dokumente točno šest puta.

Sljedeća stanica na mom neobičnom putovanju je prelijepi Prijedor. Ili, možda, prelepi Predor. Jesmo li u Bosni? Da, jesmo. Ali i nismo. Na neki način jesmo. A opet na drugi nismo. Ne možeš ti to shvatiti, kažu mi ljudi. U gradu nekoliko novih novcatih džamija. Problem je samo što više nema vjernika. Ali dobro, to su detalji, zašto uvijek zanovijetaš? Treba – kao što smo već naučili - zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije i zbrisati imena iz sjećanja. Onda se lakše živi. Pitam nekoga gdje ima dobar restoran. "U Omarskoj", odgovara mi on bez krzmanja. "Odlično se jede u Omarskoj", kaže ljubazno. "A u Auschwitzu? Kako se tamo jede?", kroz glavu mi prođe pitanje, ali ga ne postavljam. Jer znam: treba zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije, zbrisati imena iz sjećanja.

Vladari i velikani

U Prijedoru stanujem u hotelu u ulici Srpskih velikana. U ulici istog imena u Beogradu je kazalište u kojem sam nekad igrala. A možda i nisu Srpski velikani, nego Srpski vladari. Ne mogu se sjetiti, stvari su se zadnjih godina malo pomiješale, ne samo u mojoj glavi. Uostalom, ovdje kao da i nema drugih velikana osim upravo i jedino vladara. Tako da je zapravo svejedno. U šetnji glavnom ulicom primjećujem štand s ilustriranim kalendarima. Gledam naslovnice: 3 puta Tito, 2 puta Ceca Veličković, 2 puta Toše, 1 put Che Guevara. Ništa mi nije jasno. Gdje smo? Na kojem prostoru, u kojem vremenu?

U bivšem ratnom kupleraju bivšeg muža sadašnje, gorespomenute gospođe Cece promatram punjenog tigra. Pitam se kako je taj tigar dospio ovamo, u Prijedor. Bit će da ga je netko negdje ukrao, prelijepog, divljeg, opasnog, potom ustrijelio pa ga, punjenog, stavio da mu krasi sobu za poslovne sastanke. Tako da se zna tko smo. Da ne bi bilo zabune. Tko je ovdje, na ovim kožnim naslonjačima, sjedio i o čemu je donosio poslovne odluke? Tko bi ga znao... treba zaboraviti, baciti dokumente, uništiti fotografije, zbrisati imena iz sjećanja.