Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
SANADEROV RIKVERC
7. svibnja, 2008.

Kako će Hrvatska podnijeti eventualnu osuđujuću presudu Gotovini, Čermaku i Markaču, ali prvenstveno prvome? Neka se ne uvrijede genijalci s Farme, ali to je pravo pitanje za petsto tisuća kuna, i ako bi se netko odvažio prognozirati da bi takva presuda bila prihvaćena mirno – i pogodio – zaslužio bi svaku lipu te pomasne svote. Ali, teško da bi se netko na taj način mogao domoći tih pola milijunčića. Ovdje tvrdimo da bi svaka osuđujuća presuda Gotovini, osim možda one koja bi se poklopila s godinama pritvora pa bi odmah bio pušten na slobodu, izazvala konsternaciju i dubinski potres, ne, doduše, onako razoran kao 2000.-2003., ali ni previše daleko od toga.

Razlika je zapravo jedino u tome što je tada HDZ bio u opoziciji, pa je drmao granu na kojoj se šćućurila Račanova koalicijska vlast, a sada je na vlasti i ne bi, naravno, htio da to netko drugi njemu radi. Izvan toga, sve bi bilo u biti isto. Masovna frustracija u bivšim stožerima antihaških puntara, novi hektolitri žuči na ionako podivljalim internetskim portalima, nosevi spušteni do zemlje u vrhovima državne vlasti. Dva su razloga za ovakve reakcije na loše vijesti iz Haaga. Prvi je razočaranje zbog iznevjerenih očekivanja koja su stvorena nakon prvih tjedana suđenja, a drugi je nespremnost HDZ-a da artikulira ikakvo drukčije raspoloženje, jer se i sam u posljednje vrijeme vratio do pasa u maternicu ideološkog radikalizma iz koje se iskopilio.

Najprije iznevjerena očekivanja. Nakon što su godinama hrvatski mediji preko volje pratili, ili uopće nisu pratili, što se događa u Haagu – što je savršeno odgovaralo i Sanaderovoj vladi, koja je ispunila sva traženja iz Haaga, ali je to valjda jedini uspjeh koji ne voli staviti na velika zvona – sada imamo obrat. Mediji vrlo ekstenzivno, iz dana u dan, prate suđenje trojici hrvatskih generala, što sigurno treba objasniti i time da je to, tko bi rekao nakon sve pjene koju su dizali spomenuti puntari, prvo suđenje Hrvatima iz Hrvatske (dosad su fasovali isključivo braća iz BiH). Ali, nešto je tu još važnije. Nacija je godinama pripremana da je ovo suđenje potpuno nedužnim ljudima (tko u tome vidi ostatke navodno povučenog Vukovićevog aksioma o apriornoj nevinosti hrvatskih branitelja, i tu ima istine), da se, dakle, tužiteljstvo prihvatilo ćoravog posla jer se tu jednostavno nema čemu suditi.

I, stvarno, prvih tjedana bilo je dosta razloga za likovanje u hrvatskim medijima nad petljanjem tužiteljstva, koje je dovelo nekoliko traljavo pripremljenih svjedoka, koje očito nitko nije upozorio da nisu tu da nekome pakiraju nego pričaju što su vidjeli i čuli. Iritiralo je i tvrdoglavo inzistiranje na "prekomjernom granatiranju" Knina, Gračaca i drugih mjesta, što s obzirom na kratkoću opsade nije uvjerljivo, a s obzirom na Vukovar, nije, bogami, ni umjesno. Ali, kada su se mediji već počeli sprdati s tužiteljstvom, pojavile su se i prve pukotine u Gotovininoj obrani, e ali o tome smo, vidiš, sasvim škrto i bezvoljno izviješteni. Pokazalo se da se na neke svjedoke u Hrvatskoj vrši pritisak, koje je sud protumačio kao zastrašivanje, i tu već opasno pucaju niti trijumfalizma koji se spleo oko ovog suđenja. Jer, ako je Gotovina nevin, zašto pobogu treba ikoga zastrašivati?!

Drugo na čemu je počeo kopniti prenabrekli hrvatski optimizam proizašlo je iz naivnog vjerovanja da tužiteljstvo ima u rukavu samo to "prekomjerno granatiranje", a da ga stotine pobijenih civila i tisuće spaljenih srpskih kuća iz nekog neobjašnjivog razloga neće zanimati. Ali, vidi vraga, zanima ga. Pa kada se u sudnici pojavila cifra od preko 20.000 spaljenih srpskih kuća, dotad samouvjerenoj Gotovininoj obrani, kojoj su ovdašnji mediji kadili da je već prvih dana razbucala optužnicu, naočigled je pokislo perje. Počela je mucati da se ne radi o 20.000, nego o 2000 spaljenih kuća, kao da je neka aljkava daktilografkinja greškom dodala nulu više, iako je tih dvadeset hiljada već godinama poznata i etablirana brojka (evidentirao ju je u svome poznatom izvještaju HHO, i to računajući samo Sektor Jug, sjevernu Dalmaciju i južnu Liku). Dosad je nitko nije ozbiljno osporio.

Kada se još otvori pitanje pobijenih Srba, kojih je u spomenutom sektoru registrirano 700, (neovisno o tome što se to možda neće staviti na dušu Gotovine), prvi put će se ovako sveobuhvatno na jednome sudu postaviti pitanje što je i kakav je zapravo bio hrvatski domovinski rat. Je li njegov cilj stvarno bio samo oslobođenje zemlje, ili je otpočetka isplanirano da to uključuje i "oslobođenje" od hrvatskih državljana srpske nacionalnosti. Ali, hrvatska vlast pravi se, rekosmo, da se ovo suđenje događa nekome drugome, što je počelo time da se rukama i nogama branila da ima išta s Gotovininim hapšenjem, no zato se u međuvremenu skupilo dosta razloga da se povjeruje kako će moguću osuđujuću presudu dočekati kao nacionalni potop.