Mirko KOVAČ
KOVAČNICA
PAKLENA PISMA
20. studenoga, 2003.

Možda je književnost počela od epistole, od prvog pisma što ga je ljubavnik napisao dragani. Ili od pisma u kojemu je netko proklinjao sudbinu. Možda baš od napisane molbe kažnjenika koji ište pomilovanje. Ili od pisma kakvog čudovišta koje pokazuje nenadanu osjećajnost, poput okrutnog Katiline koji ženu i kćerku ostavlja u amanet senatoru Ceciliju dok on ratujući uživa u zločinima. Ili je književnost od Boga dano duhovno imanje, golema glinena ploča na kojoj je nadareni kroničar škrabao svoje “semantičko znakovlje”, kako bi, borgesovski rečeno, “oblikovao buduću vječnost svijeta”. Bilo kako bilo, epistola je književna pojava utkana u tu semantiku, žanrovski se razgranava i sudjeluje u pismenosti, što je uostalom i prvobitno ime za književnost. Voltaire je književnike nazivao “usamljenim pismenjacima”.

Svaki je čovjek, u času dok piše pismo, bilo da je oproštajno, ljubavno, zavjetno, ispovjedno, pokajničko, obliveno suzama, gnjevno, itd., zabasao u književnost. I za čitatelje, a nekmoli pismopisce, Borges veli da su rijetke ptice i već napola književnici. Ruka koja piše pismo i nije ništa drugo doli “produžetak memorije i imaginacije”, kao što je i knjiga “jedina alatka koja oštri um”. Grčki nobelovac Giorgios Seferis pjeva o knjižnici atenskog tiranina Pizistata, iz 7. stoljeća prije nove ere, u kojoj su bila i pisma ratnika, “onih koji se boje smrti i onih koji radosno umiru”.