DVOSTRUKA IGRA DO DVOSTRUKOG DNA
Ivica
10. ožujka, 2005.

Zbog višegodišnje dvostruke hrvatske politike prema Haagu ovdašnja vlast tek sad otkriva kriminalno lice Hrvoja Petrača; provjerava tvrtke koje se već dugo sumnjiči za pomaganje Gotovini; ide u proces zamrzavanja Gotovinine imovine... U isto vrijeme, jedan dio državnoga vrha u javnost pušta dokumente koji bi imali svjedočiti o nedopustivom uplitanju stranih država, konkretno Velike Britanije, u unutrašnje stvari Republike Hrvatske, e kako bi se izgledna odgoda pregovora s EU mogla pripisati netrpeljivosti nekih zapadnih zemalja prema Hrvatima

Odnos hrvatskih vlasti prema Haaškome tribunalu – a vezano uz odbjeglog generala i optuženika za ratne zločine Antu Gotovinu – ušao je u fazu akutne shizofrenije koja se sve više razmahuje kako se približava fatalni 17. ožujka, kad je Hrvatska trebala početi pregovore o pristupanju Evropskoj Uniji. S jedne strane, naime, državna tijela u protekla dva mjeseca na brzinu poduzimaju nebrojene aktivnosti kojima je cilj odobrovoljavanje Carle del Ponte, dok s druge strane, jedan dio državnoga vrha u javnost pušta povjerljive papire koji bi imali svjedočiti o nedopustivom uplitanju stranih država, konkretno Velike Britanije, u unutrašnje stvari Republike Hrvatske. Takav papir iz državnog je vrha pušten u novi broj tjednika Nacional: riječ je o “Prijedlozima za poboljšanje obavještajne suradnje” koje je prvi tajnik britanske ambasade u Zagrebu Gareth Lungley prvog dana veljače ove godine uručio ravnatelju Protuobavještajne agencije Tomislavu Karamarku.

Tobožnja ucjena

Na dvije nepotpisane stranice tzv. non-papera – koje je Nacional mogao pribaviti jedino iz državnog vrha, jer je jedino državni vrh bio u posjedu tog papira – britanski diplomat-špijun hrvatskim vlastima sugerira što bi trebale poduzeti kako bi se pronašao kakav vrijedan trag o Gotovininu skrovištu, te kako bi bili detektirani i eventualno presječeni financijski tokovi koji vode prema general-bjeguncu. Ukratko, Britanac je sugerirao da se pojača državna represija prema osobama za koje se sumnja da pomažu i podržavaju Gotovinu, a sumnja se, uglavnom, zato što su te persone (Mihael Budimir, Joško Buljan, Ivan Mihaljević, Radovan Palmović, Markica Rebić, Ante Kotromanović, Ivo Farčić, Ante Žoni Maksan, Denis Erceg, Željko Matozan, Božo Jusup, Hrvoje Petrač, Željko Dilber, Franjo Turek, Željko Bagić, Vinko Žuljević Klica i Ante Roso) javno izražavale svoju privrženost odbjeglom Gotovini i njegovim metodama pobijanja haaške optužnice: Lungley je samo predložio da se, ako je to moguće, protiv spomenutih osoba prikupe dokazi dovoljni za pokretanje kaznenih postupaka, pa da ih se zatim snagom tih dokaza privoli da surađuju u otkrivanju Gotovinina skrovišta.

Nacional, međutim, rečeni non-paper proglašava britanskom ucjenom, a sasvim je jasno da Nacionalovo mišljenje dijeli i jedan dio hrvatskog državnog vrha. Premda nam nije namjera da ovdje aplaudiramo praksi britanskog tutorstva nad ovdašnjim sigurnosnim sustavom, nemoguće je ne zapitati se: što Velika Britanija, ili njezine tajne službe, dobivaju tim tzv. ucjenjivanjem hrvatskih vlasti, pošto zdravi razum govori da je cilj svakog ucjenjivanja izvlačenje određene koristi za onoga tko se bavi odašiljanjem ucjena? Velika Britanija, naravno, time ne dobiva apsolutno ništa, osim ako domaće medijsko-političke mozgove nije dohvatio žešći stadij paranoje, pa žive u uvjerenju da Britanci žele uništiti sudbine tako uzornih i smjernih hrvatskih građana, kao što su Hrvoje Petrač, Vinko Žuljević Klica, Žoni Maksan, Željko Dilber ili Ante Roso.