ŽENA NIJE RESURS!
Igor LASIĆ
21. travnja, 2005.

Ne treba podcijeniti nasilnu repatrijarhalizaciju društva koja se izvodi putem različitih subjekata moći, uključujući i Crkvu, a s druge strane senzacionalizam medija koji obesmišljava svaki tip učinkovitosti ženskih ljudskih prava. Žene su u svim zemljama takozvane tranzicije svedene na resurs koji se bezočno eksploatira na tržištu rada

- Centar za ženske studije stekao je u proteklih deset godina postojanja zavidnu međunarodnu reputaciju, postao članom različitih asocijacija, recimo, Europske mreže ženskih studija, zatim različitih projekata suradnje u sferi obrazovanja... Koliko je međunarodni ugled Centra razmjeran političkom i društvenom položaju Centra ovdje, u Hrvatskoj?

- Ovo je iznimno važno pitanje jer svjedoči o nemjerljivosti kriterija, a i motrišta kada se govori o važnosti i Centra i “ženskih studija” kao akademske discipline ili polja spoznaje, svejedno. S jedne strane Centar sudjeluje u nekoliko međunarodnih projekata, obrazovnih i istraživačkih, surađujući pritom s različitim sveučilištima ili institutima, posebice u Europi. Primjerice, s Kristina institutom iz Helsinkija radimo na projektu “Rod, nacionalizam, građanstvo/državljanstvo”; sa Sveučilištem Rutgers i Centrom za ženske studije iz Beograda od 2000. godine održavamo poslijediplomski seminar na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku za studente i studentice iz Evrope, poučavajući teorije identiteta, etičko djelovanje, koncepte moći i žudnje iz feminističke perspektive, a neke od nas smo u svojstvu ekspertica angažirane u proizvodnji sveučilišnih kurikula za ženskostudijske programe u okviru europskih mreža sveučilišta kao što je primjerice WISE. S druge pak strane, ogromni kreativni potencijal koji se svake godine okuplja oko multidisciplinarnog programa koji izvodimo u Zagrebu, pokazuje važnost ovog tipa učenja. Učenje o ženskosti, spolnosti i socijalizacijskim oprekama, o ulozi žena u povijesti, politici i kulturi u patrijarhalnim nanosima, o mizoginom imidžu znanosti, o ženskoj umjetničkoj praksi, među ostalim, spada u minimum onoga što feministička teoretičarka Martha Nussbaum naziva kultiviranjem spoznaje. U prilog tomu govore kolegiji tipa “Feministički Hamlet”, “Izmišljanje ženskosti”, “Čovjek kao žena”, “Feministička antropologija” i drugi. Ženski studiji su u nas, kao i u svijetu, studiji kritičkog učenja i osvještavanja. No, nije li kritičko učenje užitak, a i prijetnja?

Ali, vaše pitanje smjeralo je nečemu drugom. Institucionalna ovjera Centra za ženske studije ide sporo. Prepreke su od nerazumijevanja smisla onoga što radimo i otpora u dijelu sveučilišne zajednice što je indikativno kad je posrijedi svaki tip kreativne promjene u tromom obrazovnom sustavu, do nedostatka političke volje i iznimno komplicirane birokratske procedure.

Uloga Crkve

- Kada je riječ o ženskoj društvenoj problematici, obrazovali ste niz generacija, razvio se diskurs bez obzira na njegov ograničeni domet u Hrvatskoj. S druge strane, zaštita ženskih ljudskih prava nije baš uznapredovala. O kakvom je nerazmjeru riječ?

- Ima i apsurda i cinizma u cijeloj priči, slažem se. Pomaci koji su napravljeni u zakonodavnoj praksi, a tiču se ženskih ljudskih prava, uključujući i pravo na antidiskriminatorno obrazovanje, nastali su zahvaljujući aktivnom djelovanju niza feminističkih inicijativa i grupa, kao i djelomičnom senzibiliziranju javnosti. Ali, ne treba podcijeniti, s jedne strane, nasilnu repatrijarhalizaciju društva koja se izvodi putem različitih subjekata moći, uključujući i crkvene autoritete, a s druge strane senzacionalizam medija koji isto tako obesmišljava svaki tip učinkovitosti ženskih ljudskih prava. No ono što me tješi, ako želim biti do kraja cinična, upravo je “efekt” građanske poslušnosti.