KAD ZGRADA PLEŠE
Marko TOMAŠ
28. travnja, 2005.

Na Vitićevoj zgradi u Laginjinoj ulici i u parku ispred nje planiramo niz događanja, projekata, koncerata i sastanaka s restauratorima iz Evrope gdje će se diskutirati o tome kako bi zapravo trebalo uspostaviti odnos prema suvremenoj baštini

Boris Bakal multimedijalni je umjetnik iz Zagreba s bogatom umjetničkom i aktivističkom biografijom. Negdašnji aktivist Antiratne kampanje Hrvatske, gostujući je predavač na SACI postdiplomskom studiju u Firenci, a od 2001. godine voditelj je umjetničke organizacije “Bacači Sjenki”. Svoju umjetničku praksu Bakal opisuje kao glumačku, redateljsku, scenografsku... uz aktivni interes za pitanja urbanizma i arhitekture. U razgovoru za Feral govori o najaktualnijem zagrebačkom projektu “Bacača Sjenki” pod nazivom “Čovjek i prostor: Vitić pleše”.

- Radi se o lepezi ideja koje su posljedica intimnog susreta s urbanim prostorom i koji se onda pretočio u tu interdisciplinarnu dinamičku mrežu odnosa spram zgrade, njezine povijesti, stanara, spram ideje da se kroz nekakvo zajedništvo može ostvariti i potvrditi taj kompromis koji nazivamo gradom... E sad, postoji u Laginjinoj ulici ta zgrada slavnog arhitekta Ivana Vitića, umrlog 1986. godine kada je, među ostalima, umro i konceptualist Joseph Beuys. I ta zgrada zaista pleše! Ona po svojim bojama, svojim oblikom, jednostavno pleše i plovi. Nedavno mi je jedna Vitićeva rođakinja rekla da je on to u svojim šalama uvijek zvao brodom i čudi me da zagrebački i hrvatski arhitekti to nikad nisu prokužili. No, vratimo se ideji projekta: mi smo se zapravo uselili u tu zgradu i zajedno sa stanarima, arhitektima i umjetnicima, pokušavamo iznaći način da stvorimo jedan mikrokulturalni segment koji bi privukao pažnju sponzora i države u uspostavljanju takozvane Herojske mape hrvatske suvremene arhitekture.

- To je multimedijski projekt?

- Radimo s ekonomistima i stručnjacima iz turističkih agencija kako bismo stvorili relevantan proizvod. Svaki poznati arhitekt koji dođe u Zagreb pokloni se Vitićevom neboderu i meditira na tom plesu boja i grilja, škura, žaluzina, šalaporki, tih kliznih drvenih paravana koji više i nisu klizni nego su zapečeni, evo mi smo ih malo špricali sa VD-40 pa se ipak miču, ali neki ljudi nemaju za to više strpljenja pa ih vade, ruše... Netko mi je čak rekao da u Splitu postoji slična Vitićeva zgrada koja je u još gorem stanju, potpuno devastirana.

- Kakve aktivnosti planirate?

- Unutar svega toga planiramo niz događanja, koncerata, otvorenih ureda, projekata u parku ispred zgrade, sastanaka s restauratorima iz Italije, Nizozemske i Njemačke gdje će se diskutirati o tome kako bi zapravo trebalo uspostaviti odnos prema suvremenoj baštini. U domišljanju projekta su mi pomogli Sonja Legoš, Katarina Pejović, Mirko Bogosavac i ostali suradnici s kojima ulazim u živote stanara, u njihove stanove, skupljam materijale, nacrte zgrade; što ćemo pretvoriti u jednu dosta kompleksnu izložbu krajem godine.