ZIDOVI TUGE
Mladen ŠKREBLIN
5. svibnja, 2005.

Iako je Vitićeva zgrada u Laginjinoj ulici odavno proglašena spomenikom kulture, ona sve više propada. Na djelu je čudo hrvatske devastacije, mora umjesto čarolije, tuga umjesto plesa. Ova je zgrada metafora odnosa zapuštenog društva prema vlastitim kućama i gradovima

Inicijativa Borisa Bakala i "Bacača sjenki", opisana u prošlom broju Ferala, budi nadu da se ipak nešto kreće. Štoviše, da pleše i plovi. Pišem ovaj tekst u nadi da će pridonijeti razumijevanju arhitekture, da će na valovima ove poetičke inicijative moja oronula susjeda - remek-djelo arhitekture - biti napokon adekvatno obnovljena i da ćemo jednog lijepog dana zajedno s njom zaplesati na krovu i u parkiću u Laginjinoj, u nadi da akcija na posljetku neće, poput brojnih gradskih kulturnih sadržaja, završiti u raljama T–mobilea ili srodnih "gutača reklama".

Arhitekt Ivan Vitić, uz Božidara Rašicu, Nevena Šegvića i Vjenceslava Richtera, istinski velikan druge generacije hrvatske moderne arhitekture, ne pleše na Zemlji ni u Zagrebu već skoro dvadeset godina, a gotovo dvostruko više vremena (zgrada je dovršena 1962. god.) to ne čine ni pomične, drvene žaluzine njegove zgrade.

Volja za izjednačavanjem

Bolna istina glasi: Vitićeva zgrada nije nikada ni proplesala niti zaplovila na način na koji je to autor zamislio, ona je od svog rođenja nasukana pored crkve svetog Petra i danas već u panici čeka da li će joj netko udijeliti bar posljednju pomast. Ona je metafora odnosa zapuštenog društva prema vlastitim kućama i gradovima. Takva društva ne grade, ne održavaju svoje kuće, ona ih majstorski ruše ili njima bezdušno devastiraju krajolik i urbano tkivo.

Sam Vitić je ovu zgradu zvao brodom, što prema izjavi njegove rođakinje hrvatski arhitekti nisu nikada prokužili. Pa kad već oni nisu, prizvat ću u pomoć Ernsta Blocha koji o gorkoj sudbini moderne arhitekture piše u Principu nada: "Danas kuće mnogo gdje izgledaju kao da su spremne za put... poput brodova. Kao brodovi rado bi nekamo nestale..." Temeljna crta s kojom je, prema Blochu, otpočelo novo građenje bijaše otvorenost: ona je rušila tamne kamene spilje, otvarala vidno polje posredstvom laganih staklenih stijena, ali ta volja za izjednačenjem s vanjskim svijetom bijaše, nema sumnje, preuranjena. Moderna arhitektura nije slutila ni Drugi svjetski rat, a kamoli društva koja na kraju stoljeća vode ratove i protiv vlastitih kuća i gradova.

Vrline Vitićeve zgrade u Laginjinoj omogućile su autorima inicijative da s pokrićem krenu u "napuhavanje" važnosti arhitekture. Prije svega, Vitićeva zgrada za razliku od prevladavajućeg obrasca moderne arhitekture nije soliter, nije usamljena između nižih, okolnih građevina, već se oko ugla povezuje s njima u susjedne ulice. Povezane s drugima, podučio bi nas dalje Bloch, kuće više ne izgledaju spremne za put. Ona, dakle, misli gradski, ali umjesto da prema svim dotadašnjim pravilima slijedi pravac i visinu susjednih zgrada, ona se povlači od građevinske linije, širi javni prostor i na križanju ulica formira mali park. Takav je postupak već pedeset godina prije njega, u projektiranju crkve svetog Blaža u Zagrebu, majstorski demonstrirao Viktor Kovačić.