DEVIZNA ŠETNJA
Vedran MARJANOVIĆ
10. studenoga, 2005.

"U ratno vrijeme, u vrijeme opće nelikvidnosti, staru deviznu štednju trebalo je blokirati do daljnjega. Umjesto toga, ona se stavlja u promet kao vrijednost kojom se kupuju poduzeća. Iz toga korist izvlače oni koji su imali viška likvidnih sredstava da otkupe staru deviznu štednju uz diskont", veli ugledni ekonomist Guste Santini, a podaci mu daju za pravo: od 1992. do 1997., pri kupovini dionica od Hrvatskog fonda za privatizaciju, od 9,8 milijardi kuna koliko je uplaćeno na račun Fonda, 5,9 milijardi plaćeno je upravo u - staroj deviznoj štednji

Ako su divovski javni dug i kriminalna pretvorba i privatizacija ponajveći uzroci razvojnog škripca u kojem se nalazi ova zemlja, onda se u samom ishodištu tih problema nalazi stara devizna štednja. Dok su uloge javnog duga i pretvorbe manje-više dobro poznate, mutna funkcija stare devizne štednje prilično je neistražena. Ekonomist Guste Santini smatra da je stara devizna štednja odigrala temeljnu ulogu u privatizaciji nacionalnog bogatstva.

"U ratno vrijeme, u vrijeme opće nelikvidnosti, staru deviznu štednju trebalo je blokirati do daljnjega. Umjesto toga, ona se stavlja u promet kao vrijednost kojom se kupuju poduzeća. Iz toga korist izvlače oni koji su imali viška likvidnih sredstava da otkupe staru deviznu štednju uz diskont. Tako je došlo, s jedne strane, do eksproprijacije naše iseljeničke sirotinje koji su svoju mladost i obitelj žrtvovali da bi deviznim depozitima osigurali kakvu takvu starost, i, s druge strane, do preuzimanja velikih privrednih potencijala malim novcem, a na temelju tzv. statičke vrijednosti poduzeća", kaže za Feral Guste Santini. Njegove riječi potvrđuje manje poznat podatak da je od 1992. do 1997. pri kupovini dionica od Hrvatskog fonda za privatizaciju, od 9,8 milijardi kuna koliko je uplaćeno na račun Fonda, 5,9 milijardi kuna plaćeno u staroj deviznoj štednji.

Javni dug

Do nastanka stare devizne štednje dolazi raspadom bivše Jugoslavije. U Narodnoj banci Jugoslavije, naime, ostali su deponirani devizni depoziti banaka po osnovi devizne štednje građana sa sjedištem u Hrvatskoj, i hrvatska Vlada krajem 1991. donosi uredbu kojom te depozite, uvećane za pripadajuće kamate u 1991., pretvara u javni dug. On je uvećan za štedne uloge hrvatskih državljana u bankama sa sjedištem u drugim državama bivše Jugoslavije, koji su svoja potraživanja prenijeli na neku od hrvatskih banaka. Među one koji tako nisu postupili, spadaju hrvatski štediše famozne Ljubljanske banke d.d. Glavne filijale Zagreb, njih 130 tisuća, koji već 15 godina vode ogorčenu pravnu bitku s Republikom Slovenijom za povrat svojih uloga.

Potraživanja hrvatskih banaka prema NBJ 27. travnja 1991. iznosila su 3,2 milijarde američkih dolara i tako stvoren javni dug država se obvezuje vraćati državnim obveznicama u 20 polugodišnjih rata, počevši od lipnja 1995. Prema podacima Ministarstva financija iz travnja 2003. o strukturi unutarnjeg duga države od 25,1 milijardu kuna, stara devizna štednja sudjelovala je sa 2,1 milijardu kuna i dospijeva, uvećana za kamatu od pet posto, na naplatu ove godine.

Nešto od tog duga država je namjeravala naplatiti u procesu sukcesije bivše SFRJ. No, dosada je Hrvatskoj u sukcesiji pripalo svega 23 posto od 8,5 tona zlata ukupno vrijednog 107 milijuna dolara, raspodijeljenog između zemalja bivše Jugoslavije u ljeto 2004. Još se nije ušlo u trag sudbini 589 milijuna dolara koje je NBJ držao na deviznim računima banaka, a vjerojatno niti neće, pa se odatle ne može očekivati nikakav značajniji prihod.