KIŠ U IMOTSKOM I SUSRET S TINOM MIRKO KOVAČ: IZ STAROG ROKOVNIKA (1)

KIŠ U IMOTSKOM I SUSRET S TINOM
Mirko KOVAČ
4. svibnja, 2006.

Sjećam se, sasvim se dobro sjećam, kako je neki čovjek htio sjesti za naš stol, a Tin mu nije dopustio. "Zar ne vidiš da dajem intervju za Le Mond", obrecnuo se na nj. Čovjek je potom sjeo za drugi stol i cijelo vrijeme gledao prema nama. U jednom času Tin je rekao: "Ne mogu podnijeti ovaj teleći pogled." Ustao je, a ja sam mislio da se rastajemo, da je to kraj našeg susreta, ali on je tada spustio ruku na moje rame i došapnuo mi: "Vodim te u jedan podrum gdje se pije najbolji pelješki plavac i gdje se mogu pojesti frigani gavuni"

imotski_14__200.jpg U crno ukoričenom rokovniku '75 sa zlatotiskom Poslovni dnevnik našao sam neke male zapise, ideje i skice, te i bilješke o putovanju s Danilom Kišom i njegovom suprugom u Imotski; mislim da je to bilo u drugoj polovici sedamdesetih godina. Rokovnik nisam koristio da bih svoje bilješke datirao, bio je već dobrano zastario, ali fini raznobojni papir privlačio me da ponešto zabilježim; čak sam i na glatkoj strani umetnutih Rabuzinovih reprodukcija rado pisao. Danilo i Mira željeli su vidjeti Bobin rodni kraj o kojemu su imali tek neke predodžbe mahom s njezinih slika, a nikad ranije nisu te krajeve vidjeli. Zajedno smo ljetovali u Dubrovniku i naglo odlučili otići za Veliku Gospu u Imotski, a odatle u Beograd.

Planirali smo kratak posjet, a ostali nekoliko dana. Odsjeli smo u hotelu Imota, ali smo svakodnevno obilazili Imotsku krajinu, jezera, pejzaže s Bobinih slika, tvrđave i kule, stećke ili ostatke nekih ranokršćanskih bazilika. Danilo je bio uporan da baci kamenčić u Crveno jezero; zadugo nije uspijevao, a onda su mu Bobini rođaci otkrili tehniku bacanja. Bio je fasciniran krajolikom, te Imotskim kao gradom. Svemu se divio, čak i velikim rajčicama u restoranu kod Zdilara. Za Imotski je rekao da je to mediteranski grad prenesen u unutrašnjost.

Jednom smo, nakon večere kod Bobinih rođaka u Prološcu, vraćajući se u hotel, svratili da posjedimo pokraj dva mala jezera, Dva oka, kako ih zovu. Posvuda uokolo su livade i šumarci; trava doseže do ruba jezeraca. Predahnuli smo u toj tišini, leškarili u travi; naše su vile švrljale oko malih jezera. Bili smo zagrijani vinom, pa smo u neko doba počeli recitirati - večer je bila kao stvorena za poeziju. Ja sam recitirao Tina, Danilo Adyja i Baudelairea; obojicu je genijalnih pjesnika prevodio. Te večeri smo odlučili da sutradan odemo u Krivodol, selo blizu Imotskoga odakle potječe Tin Ujević.

Dan uoči odlaska iz Imotskog još smo jednom posjetili Vinariju i Bobin mozaik od blizu sto četvornih metara u svečanoj dvorani. Za sretan put u Vinariji smo dobili pakete vina i nekoliko boca travarice Iva. Na povratku za Beograd svratili smo do crkve Uznesenja Marijina na Širokom Brijegu; ondje sam htio nabaviti neke knjige prijeko mi potrebne za "gradnju romana", kao što je fra Didaku Buntiću bila potrebna pržina za gradnju crkve u teškim vremenima Prvog svjetskog rata. Crkve i romani ispadnu najbolje baš u teškim vremenima.

Hercegovački klesari

Potražili smo fra Jozu Pejića; Boba ga je poznavala, ali on bješe otputovao u Mostar, pa nas je primio jedan stari fratar. U blagovaonici je bilo ugodno, lijepo smo počašćeni, a fratar je sve vrijeme, nekako dobrodušno i pitomo, gledao naše žene, čas jednu čas drugu, a na nas dvojicu gotovo da i nije obraćao pažnju, a i mi se nismo previše trsili da je izazovemo. O Bobi i njezinu mozaiku u Vinariji sve je znao, a potom i o njezinoj očevoj i majčinoj obitelji. Bobina je majka od Kokića; stari fratar nam je rekao da je ta loza, ta obitelj imala barem jednog fratra u svakoj generaciji. Svećenik je uzeo Bobinu ruku i rekao:

"Je li moguće da su ženske ruke mogle napraviti onakav mozaik." Kad smo izašli iz blagovaonice i našli se ispred crkve ja sam ga počeo zapitkivati o gradnji Crkve i samostana, o slavnoj širokobriješkoj gimnaziji, o "kitnjastom hrastu" pod kojim su se nekad držale mise, te o mnogim detaljima i imenima; bio sam dobro potkovan, jer sam u to vrijeme još radio na romanu Vrata od utrobe, pa sam jedva čekao povratak kući da bih nastavio s pisanjem.

Ne samo stari fratar nego i Kiš bijaše začuđen mojim poznavanjem povijesti sakralnih građevina u tom dijelu Hercegovine. Još davno sam naišao na priču kako su crkvu Uznesenja Marijina počeli graditi talijanski majstori i Hrvati iz Dalmacije, ali uz njih su klesarski zanat izučili hercegovački čobani koji su nadmašili svoje učitelje i poslije radili u Dalmaciji i Italiji; otuda neke dalmatinske obitelji vuku korijene iz Hercegovine. Kako se bijah o svemu tome raspričao, a rabio sam i turcizme, pa sam više puta umjesto riječi klesar govorio taščija, što je fratra navelo da mi duhovito ponudi posao vodiča i tumača. On nas je doveo do jedne ograde, tu smo stajali i promatrali krajolik.

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.