PRIJEKI SUD PRED SUDOM?
Ivica ĐIKIĆ
11. svibnja, 2006.

Udovica Dragiše Jovanovića, Verica Jovanović, i njihova djeca uputili su Haaškome sudu zahtjev za pokretanje istrage protiv Jure Šimića i drugih nepoznatih pripadnika ZNG-a koji su sudjelovali u likvidaciji trojice časnika JNA što su se bili predali. Prema Feralovim informacijama, taj zahtjev Jovanovićevih Haaški je tribunal nedavno proslijedio hrvatskim vlastima, a beogradsko je Vojno tužilaštvo godine 2002. podiglo optužnicu protiv Šimića i drugih, s tim da je za nekadašnjim šefom bjelovarskog Kriznog štaba u Srbiji raspisana i tjeralica

Sva je prilika da se procesuiranje hrvatskih ratnih zločina u idućih nekoliko mjeseci neće zaustaviti samo na progonu Branimira Glavaša i nekolicine njegovih suizvršitelja u likvidacijama srpskih civila u Osijeku u jesen 1991. godine: ne mislimo, međutim, ovdje prvenstveno na sudski epilog zločina u Sisku ili u Vukovaru prije no što je počela srpska opsada, jer je prilično jasno da je konačno došao red i na Đuru Brodarca i na Tomislava Merčepa, nego na događaj koji se potkraj rujna 1991. zbio u krugu tadašnje kasarne JNA "Božidar Adžija" u Bjelovaru, a kojim se ovdašnja istražna i pravosudna tijela – za razliku od Vojnog tužilaštva u Beogradu – uopće nisu bavila u proteklih petnaest godina. Prema Feralovim informacijama, rečena istražiteljska nezainteresiranost mogla bi uskoro biti dokinuta.

Što se, dakle, dogodilo u Bjelovaru 29. rujna 1991. godine? Toga dana začeo se kratkotrajni vatreni sukob između pripadnika Jugoslavenske narodne armije, stacioniranih u kasarni "Božidar Adžija", i jedinica Zbora narodne garde koje su bile opkolile kasarnu zahtijevajući predaju 265. mehanizirane brigade jugovojske. Razmjena pješadijske i minobacačke vatre trajala je svega nekoliko sati, a onda su oko 19 sati vojnici JNA položili oružje i predali se naoružanim trupama republike koja je išla k nezavisnosti. Potom je u krug kasarne – zajedno s nekoliko maskiranih pripadnika ZNG-a – ušao Jure Šimić, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća općine Bjelovar i šef tamošnjeg Kriznog štaba, te je svim zatečenim vojnicima i oficirima JNA naredio da se razodjenu do pojasa i da se takvi postroje na poligonu ispred vojarne.
 
Šećući ispred desetaka poniženih zarobljenika, među kojima je bio i značajan broj regruta što su na odsluženje vojnog roka stigli nepunih mjesec dana prije tog 29. rujna, Šimić je – prema iskazima najmanje petorice svjedoka koji su govorili beogradskim vojnim tužiteljima – prozvao tri imena: pedesetogodišnjeg pukovnika Rajka Kovačevića, zapovjednika 265. mehanizirane brigade JNA, četrdeset sedmogodišnjeg potpukovnika Miljka Vasića, pomoćnika zapovjednika za moralno-politički odgoj, i trideset sedmogodišnjeg kapetana prve klase Dragišu Jovanovića, oficira sigurnosti u rečenoj brigadi. Prozvao je bio i majora Dragana Golića, no u vezi s njim se – iz neznanih razloga – odmah predomislio.
 
Morbidni obred
 
Šimić je zatim odveo Kovačevića, Vasića i Jovanovića stotinjak metara od postrojenih vojnika, a prema tvrdnjama petorice svjedoka, ubrzo su se iz tog pravca začuli hici. Trojica časnika JNA ostala su na mjestu mrtva, pa je Šimić naložio da se njihova smrt oglasi po gradu i da se zainteresirani Bjelovarčani pozovu na razgledanje i usputno skrnavljenje leševa: morbidni obred – u kojemu je, prema svjedocima, bilo i mokrenja po mrtvim tijelima – zabilježen je i video kamerom.
 
"Čitav grad je znao što se 29. rujna 1991. dogodilo ispred vojarne, ali je nakon nekog vremena u optjecaj puštena priča da su se ta tri oficira međusobno poubijala, odnosno da su počinili samoubojstvo eksplozivnom napravom. Nitko, međutim, nije istraživao te tri smrti i nitko se nikad nije bavio odgovornošću Jure Šimića, nekoć nedodirljivog HDZ-ovca, za taj događaj", kaže Feralov bjelovarski sugovornik koji je zahtijevao anonimnost. Pritom je vrlo znakovito da tokom kasnijih saslušanja, koja su poduzimali djelatnici ispostave Službe za zaštitu ustavnoga poretka u Bjelovaru, nijedan od zarobljenih vojnika JNA nije bio priupitan za sudbinu Kovačevića, Vasića i Jovanovića: kako to da je hrvatske špijune u ispitivanju zatočenika zanimalo sve i svašta, osim najvažnije stvari, naime, tko je i kako presudio trojici časnika koji su, inače, s hrvatskim vlastima danima pregovarali o uvjetima povlačenja JNA iz Bjelovara?