DASKE SU PALE!
Bojan MUNJIN
1. lipnja, 2006.

Slučaj direktora sarajevskog Pozorišta mladih Nermina Tulića puno govori i o kazalištu i o pravnoj državi. Nermin Tulić je invalid bez obje noge koji je prije neki dan iz stana u kojem živi od 1948. izbačen na ulicu. Cijelu noć proveo je sa ženom i sa svoje tri kćeri na kauču ispred kuće, sarajevski glumci trenutno su bojkotirali sve predstave u kojima igraju, a da nije bilo sarajevskog redatelja Dine Mustafića koji je do četiri ujutro zvao bosansko Predsjedništvo, Vijeće Evrope i Javiera Solanu, Tulić bi i danas bio na kauču ispred kuće

Strancu se na prvi pogled čini da se tamo ništa ne miče, na drugi da je sve u kaosu i neredu, ali jedno je sigurno: Bosna je danas tužna zemlja beskonačne tranzicije. Za one kojima je do šege, para i politike to je čini se pravi dženet, za one koji se bave umjetnošću, u ovom slučaju kazalištem, život u tradicionalno tamnom vilajetu jest neka vrsta gluhe "borbe s ničim". Ovo je prvenstveno priča ispričana iz ugla domaćih ljudi u Bosni i Hercegovini okupljenih oko kazališta što toj priči daje autentični pečat, ali i prizvuk atmosfere u kojoj, kao u priči o Alisi u zemlji čudesa, čovjek mora trčati iz sve snage da bi uspio – ostati na mjestu. Pogled na bosanski teatar danas iz tog ugla pogled je na ubogu kuću u kojoj vladaju očaj, javašluk i međusobni animoziteti, u kojoj se dobre predstave zbivaju igrom slučaja, a ne logikom vitalnog repertoara, dok mala četa srčanih glumaca i kazališnih poslenika – da budemo mračno slikoviti - prsima ne dopuštaju da bujica anarhije baš potpuno preplavi daske koje život znače.

Svjedoci iznutra kažu da institucionalnim kazalištem upravljaju jarani, tetke i lokalne hadžije pa ono što bi se zvalo kulturna politika, racionalno investiranje i poticanje kazališta, redatelja, glumaca i pisaca apstraktna je imenica u zemlji ispreturanoj ratom, kriminalom i nacionalno-vjerskim trvenjima. Bosanskohercegovačko kazalište pokušava držati nos iznad vode u zemlji koja je praktično podijeljena na tri dijela, na deset kantona i isto toliko administrativnih sistema među kojima se i međunarodna uprava teško snalazi, a domaći ljudi već su poodavno izgubili glavu.

Direktori za sve

Do rata je, kažu, sve na nešto sličilo, ali danas je situacija u bosanskohercegovačkim teatrima u rasponu od lošeg do katastrofalnog, kako kaže Zlatko Topčić, direktor Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Nema ni udruženja dramskih umjetnika, ni sindikata glumaca, ni valjanog zakona o kazalištu.

Slučaj direktora sarajevskog Pozorišta mladih Nermina Tulića puno govori i o kazalištu i o pravnoj državi. Nermin Tulić je invalid bez obje noge koji je prije neki dan iz stana u kojem živi od 1948. izbačen na ulicu. Cijelu noć proveo je sa ženom i sa svoje tri kćeri na kauču ispred kuće, sarajevski glumci trenutno su bojkotirali sve predstave u kojima igraju, a da nije bilo sarajevskog redatelja Dine Mustafića koji je do četiri ujutro zvao bosansko Predsjedništvo, Vijeće Evrope i Javiera Solanu, Tulić bi i danas bio na kauču ispred kuće. Bosni i Hercegovini kronično nedostaje ljudi na svim područjima, ali kazališta su upravo devastirana kada se radi o umjetničkim direktorima, dramaturzima, scenografima...

U Sarajevu je na snazi propis da kazališta ne smiju imati umjetničkog direktora pa su u nekim kazalištima direktori kuća u isto vrijeme i pisci komada, glumci, rekviziteri... Od sto dvadeset glumaca u Sarajevu prije rata, kaže Marko Kovačević, nastavnik sarajevske kazališne akademije, sada je ostalo njih tek oko petnaest posto, danas ih je uz one koji su u međuvremenu diplomirali u gradu ukupno šezdeset, među kojima otrovno nedostaje zrelih prvaka i koji se svi zajedno među četiri kazališta bez konzistentne repertoarne politike snalaze kako znaju i umiju. U situaciji u kojoj svi dobivaju malo ili ništa kazališna predstava je sama po sebi čudo, a doticaji među poetikama i teatarskim kućama gotovo su nikakvi. Nidže veze, rekli bi Sarajlije.

Potpuni mazohizam

U sarajevskom kantonu glumci su još kako-tako plaćeni, ali "filmovi pucaju" i predstave se otkazuju zbog "ljudskog faktora" u gradovima gdje međunarodna pomoć nije toliko vidljiva. U tako sirotinjskoj situaciji paradoksalno je da u BiH rade četiri kazališne akademije, u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banja Luci, što manje govori o strasti prema teatru, a više o sindromu duboko podijeljenog društva. Svake druge godine ove akademije izbace barem petnaestak novih redatelja, ali upućeni kažu da je u Bosnu i Hercegovini u optjecaju sindrom "kućnih redatelja" koji pate od manije veličine, međusobno ne razgovaraju i imena im se ni spominjati ne smiju. Od trojice redatelja koji nešto znače - Dine Mustafića, Harisa Pašovića i Aleša Kurta, prva dvojica uglavnom jurcaju po svijetu, a treći režira – Pinokija. Mladi dramski pisci i redatelji daleko su od vrata kazališta, ili zato što je teško probiti se kroz kantonalno političke i klanovske labirinte ili zato što su digli ruke od svega.