U našim krajevima, srednjoevropskim, vrlo su popularni putujući
mađioničari, vašarski hipnotizeri, oni što govore iz trbuha. Uvek imaju vrlo
čudnu odeću, najčešće nose strana imena, opšte nekim posebnim jezikom, naoko kosmopolitskim,
kasnije se ispostavi da su to ipak sve naši ljudi, samo se prave da su stranci,
tako grade oni svoj renome nekakve internacionalne zvezde, naravno cirkuske. U
detinjstvu bio sam opčinjen takvim osobama, ali za njima ne luduju samo deca,
nego i naivni, odrasli ljudi. Jedna gospođa iz moga susedstva obožavala je da
se popne na pozornicu sklepanu od dasaka iza jedne pijace, samo da je onde uspava
najveći srpski iluzionist Roko Ćirković, da joj u polusnu skine svu odeću, da
mu ona u tom karnevalskom bunilu prizna svoje najskrivenije tajne.
Poslednji rat veći deo mog naroda proveo je u bunilu, u nekoj
vrsti hipnoze. Pa je svako vešt u mađioničarskim veštinama bio u stanju da im
dočara nekakvu drugojačiju stvarnost od one postojeće. U tome silno bio je
uspešan pesnik Handke, koji mnoge Srbe uspeo je da uveri kako njihovi
sunarodnici nisu nikakvi zlikovci, no žrtve smišljene svetske zavere.
Na sudu evropske javnosti ovaj pesnik međutim našao se danas
zbog lažnog predstavljanja. Jer se ispostavilo da bi Heineovu nagradu za
istinoljubivost imao dobiti jedan lažac. Tu su napokon došli u loš položaj i
oni koji su ovu odluku doneli. Jer je najzad neko stao nogom na odoru u kojoj
se taj poet kreće među nama čitavu deceniju, kao da se nalazi na karnevalu
venecijanskom.
Još su stari Grci izrazili svoje dvoumljenje o istini, sumnjajući
u pravu boju prirode koju posmatra čovekovo oko, svako na svoj, poseban način.
Sve je oko nas veoma upitno, stvarni svet pun je sopstvenog pretvaranja, ne
menjaju svoju obrazinu samo malene gušterice kada se nađu u opasnosti. Ipak, tu
i tamo istina postaje opipljiva, nažalost onda kada su u pitanju mrtvi. Pesnik
Crnjanski navodi običaj italijanske publike nakon putujuće predstave, koja
zaziva glumce što su u toku komada ubijeni ili umrli. I morti! I morti!, viču
ti zanatlije i seljaci u doba renesansno, a mrtvaci, pozorišni, izlaze na scenu
i pokorno se klanjaju. Ali ko može podići mrtve ljude Srebrenice da se danas,
nakon ove krvave komedije, nanovo pojave pred nama?
Love a ulovljeni. Tako glasi stih srpskog modernističkog pesnika
iz prošlog stoleća. Čak je i veliki lovac na ljudske glave, diktator Milošević,
bio ulovljen u mrežu vlastite smrti, jer se odricao medikamenata, misleći da se
tako domogne lečenja u Rusiji. Pesnik Handke isto tako uhvaćen je u krivolovu,
iako već čitavu deceniju sam podmeće kljuse po šumama i gorama naše povijesti.
Sada mu je u gradu Duesseldorfu izglasana nagrada za istinoljubivost, sličnu
Heineovoj, iako već godinama po evropskoj javnosti seje same neistine o
nesrećnom ratu na Balkanu. Onda je nagrada dovedena u pitanje jer je uza svu
njegovu moć vašarskog manipulanta, književnog mađioničara i veštaka u
prerušavanju ipak neko poderao krinku njegovih krivih pogleda, "Tauzendkinstler"
ostao je ogoljen na sopstvenoj pozornici kao gospođa iz moga susedstva, nekad.
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.