Eto ti ga opet. Najava skorog posjeta Sanadera Bushu i Blairu odčepila je prašnjavu demižonku iz koje je iskočio duh dviju
starih zanimacija hrvatskog političkog establišmenta. S jedne strane, odmah je
konstatirano da je to krunski dokaz kako Hrvatska izrasta u lidera u regiji. A
s druge, počelo je grozničavo licitiranje tko je za to zaslužan, tj. kome to
ide u dotu s kojom će se dogodine pojaviti na izborima.
Odmah ćemo reći što o tome mislimo. Nijedna
od tih dviju zanimacija nije toliko bez smisla da ih treba baš šutnuti u kantu
za smeće, ali ako na njima inzistiraš kao "sivonja", sva pamet ti je
u kopitima i rogovima. Ajmo redom. Mjereno konvencionalnim političkim metrom,
susreti Sanadera s Bushom i Blairom svakako se moraju ocijeniti uspjehom, a prigovori iz SDP-a
kako je do posjeta Washingtonu trebalo doći još prije tri godine, slabi su i
neozbiljni (ajde da su Račana ondje
zvali, ali nisu nikada).
Još prošle godine američki ambasador u
Zagrebu Ralph Frank izjavljivao je,
suptilno kao da cijepa drva, da Sanader i
Mesić neće primirisati u Bijelu kuću
dok Gotovina ne završi u Haagu. Eto,
to se dogodilo, za što je bez sumnje najzaslužnija Sanaderova vlada, koja je prekinula petljanje, ako ne i nešto gore,
svojih prethodnika s predajom generala (i prije toga s Bobetkom). Ali, žalibože svakog centimetra novinskog papira ako
uskoro osvanu izjave Vlade i HDZ-a, a sigurno hoće, da su oni najzaslužniji za
ulazak Hrvatske u međunarodne integracije.
Stvari stoje sasvim obratno. HDZ je
najzaslužniji što se to nije dogodilo prije cijelog desetljeća, ako ne i više,
a valjda ne treba posebno objašnjavati zašto. Tada je Tuđmanu i njegovoj stranci bilo do Washingtona i Londona samo zbog
međunarodne verifikacije carskog prestiža kod kuće, pa ih tamo, osim u jednoj
smiješnoj zgodi, nikada i nisu pripuštali. Jer, vidjelo se i iz aviona da su se
oni debelim hrastovim vratima zatvorili pred svijetom i tako je Hrvatska i uređena
u malu delinkventnu i kapricioznu državicu koja desetljeće i pol nikome nije
trebala.
To vrijeme doslovce je ukradeno ovoj zemlji
i taj dug nikada se neće do kraja vratiti, iako se mora priznati da je Sanader, došavši na vlast, prve rate
uredno i čisto otplatio. Ali, jasno je također da je do takvog obrata moglo
doći samo nakon teškog poraza HDZ-a na izborima, što je otvorilo prostor
politici "novog smjera" Ivice
Račana, koja je zadala standarde ispod kojih se poslije jednostavno nije
smjelo ići (to je, istina, kasnije uvelike uprskano prtljanjem oko izručenja
spomenutih generala, pa je SDP, tragično, istodobno i skratio i odgodio ulazak
zemlje u međunarodne asocijacije).
Sve u svemu, dovoljno smo toga vidjeli i
prebacili preko glave da nas Račan,
a pogotovo Sanader, ne mogu
prevariti kako je samo jedan od njih dvojice zaslužan za ovo veliko
zatopljavanje u odnosima sa SAD-om i Velikom Britanijom. Više je tu zasluga za
navod nego za narod. Osim toga, ima tu i netko treći, kojeg njih dvojica ne
mogu i da hoće izgurati sa scene, a ovih se dana upravo spektakularno
pozicionirao u središte pozornosti. Francuska ministrica za evropske poslove Chaterine Collona donijela je u Zagreb
dobru vijest da za desetak dana počinju prvi "pravi" pregovori
Evropske Unije s Hrvatskom. A onda je tome dodala i nešto što se zbilja rijetko
čuje, a to je da će u povijesti ostati zapamćeno da će Hrvatska ući u Uniju
"zahvaljujući predsjedniku Mesiću".
Paf!
Moramo reći da se ni ovo sasvim ne uklapa u
našu tezu kako nema ekskluzivnih zaslužnika za izlazak Hrvatske iz međunarodne
izolacije (ulogu medija, recimo, obično se zaobilazi, iako se bez njih novija
hrvatska povijest jednostavno ne može razumjeti). Ali izjava francuske
ministrice zaslužuje pozornost zbog dviju važnih stvari. Prije svega, ona
dolazi od predstavnice zemlje koja je odbila evropski ustav, što znači da
posebno izoštrenom dioptrijom prati zbivanja u Uniji i, naročito, na njenim
rubovima koji bi joj uskoro trebali biti priključeni.
Još je važnije da je Mesić u osnovi atlantoskeptik (zbog velikih rezervi prema SAD-u i
NATO-u), pa čak dijelom i evroskeptik (zbog velike kritičnosti prema
neoliberalizmu kao službenoj ideologiji i EU-a). A, eto, francuska ministrica
ipak ovako visoko vrednuje njegove zasluge za ulazak Hrvatske i u prvu i u
drugu asocijaciju. Iz toga nije moguće izvući drukčiji zaključak nego da se
pukim dodvoravanjem, pogotovo puzanjem, pred najvažnijim međunarodnim adresama
ništa ne može postići. To onda baca i novo svjetlo na posjet Sanadera Washingtonu i Londonu.
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.