EROS, NAPOKON
Bojan MUNJIN
28. lipnja, 2006.

Hrvatska kritika s neskrivenim je oduševljenjem pozdravila predstavu "S druge strane" jer se golim okom vidi da se u spoju neobičnog redateljskog rukopisa i sjajnih glumaca rodila izuzetna predstava, srpska kritika je nakon premijere "Broda za lutke" uglavnom škrgutala zubima jer nesvjesno vjeruje da se nakon Ljube Tadića u (srpskom) kazalištu više nema što reći

Na kraju kazališne sezone, u moru repertoarne rutine, dvije premijerne predstave vratile su teatru eros uzbudljivosti kada se već učinilo i kod kuće i u široj okolici da će nogomet postati jedina muza vrijedna postojanja. Radi se o predstavama "S druge strane" u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih, u režiji autorskog tandema Bobo Jelčić-Nataša Rajković, i o komadu Milene Marković "Brod za lutke" u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda u režiji Slobodana Unkovskog. U sparnim lipanjskim večerima praznih trgova, mundijalske groznice i urlika iz kafića, i jedna i druga predstava igraju se pred punim gledalištem, najvjerojatnije će ekspresno biti izabrane za međunarodni kazališni festival MESS u Sarajevu, a po svojoj poetici i redateljskom rukopisu daleko su od mlake vode uobičajenih produkcija.

Predstava "S druge strane" govori o usamljenosti žene srednjih godina, a "Brod za lutke" crna je vizija ženske seksualnosti izmrcvarene u igrama vulgarnosti, moći i nasilja, no i jedna i druga izvedba prikazuju život kao bljutavo prizorište u kome se iluzije mladosti rasprskavaju na tupom betonu realnosti. Zato Milena Marković miješa morbidnu stvarnost i junakinje iz bajki: Snjeguljicu, Zlatokosu, Palčicu, Alisu i druge da bi pokazala kako inicijacija svih djevojčica ovog svijeta u klub odraslih realno prolazi kroz bajku, ali ni u najčednijoj fantaziji ne može proći bez slinavljenja i pohotnog znoja većine koja ih okružuje.
 
Pogodak u želudac
 
Scenom promiču ludi patuljci, okrutni medvjedi i zastrašujući klauni da bi se pokazalo da iluzije djetinjstva i rezignacija odraslih stanuju zajedno i da je život žena i svih nas zajedno priča o zlu i nevinosti u kojoj se bijele košulje (ženske) mladosti tokom vremena gužvaju masnim prstima i mrljaju krvlju, spermom i zadahom ljudske neobuzdanosti. Predstava "S druge strane" kao potresna priča o nepotresnom lišena je te crne bajkovite fantazmagorije, ali pogađa u želudac na isti način: život žene okružene s troje uobičajenih jadnika; susjedom, sinom i prijateljicom, mikrokozmos je usamljenosti u kojoj se javne čežnje za srećom miješaju s intimnim mržnjama, sebičnošću i zlovoljom.
 
Ono što u ovom slučaju povezuje Zagreb i Beograd jest ta kronična atmosfera čira na dvanaestercu u kojoj scenom dominira kancerogeni princ nesreće, a nakon svega na pozornici ostaje otrovni talog nemoći i poniženja. Doduše u "Brodu za lutke" glavna junakinja vjeruje u vlastitu posvećenost umjetnosti, ali završava kao ostarjela oštrokondža nakon što su je kroz život ispipali svi koji su stigli. "S druge strane" ZKM-ova junakinja, koja živi u atmosferi trajnog pokušaja samoubojstva, odlazi na kraju sa scene "vjerujući u svoj posao", ali i jedna i druga žena, s vjerom iz dvadesetih i podočnjacima iz četrdesetih, kao da mračno dovikuju ženama i svima ostalima: "Cure, život počinje – pripremite se da će vas kljukati seksom, opijatima i rock and rollom, ali i - s puno razočaranja."
 
To fino poniranje u intimne lomove tražilo je i specifičan način režije odmaknute od realizma, dekora i klasične priče. Na način kako to već radi u predstavama "Promatranja", "Usporavanja" i u "Nesigurnoj priči" tandem Jelčić-Rajković je metodom radikalne dokumentarističke ispovijedi, u rasutoj dramaturgiji "života koji teče", pokazao bez smiraja i katarze nutrinu te druge strane svakodnevnih ljudi koju inače ne vidimo. Slike obične stvarnosti, nešto kao razgovor s vodoinstalaterom, pretapaju se s iskrenim ogoljavanjem aktera na sceni u poeziju bizarnog koja pokazuje da iza fasade urlika ogorčenosti kuca neko jednostavno srce koje u životu jednostavno - nije imalo sreće. Ovaj dokumentarni kazališni postupak nije nov, ali Jelčić-Rajković misle ozbiljno poigravajući se glumom kao i sa životom; život se na sceni u svojoj notornoj realnosti pokazuje nestvarnim, gluma se u svojoj artificijelnosti pokazuje životno stvarnom.