SRBIJOM UPRAVLJA KARTEL
Dejan ILIĆ
28. lipnja, 2006.
Mi danas više ne ratujemo, ali su svi ostali oblici brutalne samovolje sačuvani pod krinkom demokratije. Kao i u Miloševićevo vreme, Srbija je privatizovana država: političke institucije, mehanizmi represije, sudski sistem, finansijska moć, ekonomske institucije i procesi, te – ne najmanje važno - "ideološki aparati", pod kontrolom su svojevrsnog paradržavnog kartela koji tvore vladajuće partije, "opozicione" partije, enormno bogati "kontroverzni biznismeni", vojska, raznovrsne policijske formacije, mafija, Crkva i dvorski intelektualci
Nenad
Dimitrijević predaje na Katedri za političke nauke
na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti. Bavi se ustavnom teorijom i
političkom teorijom (političkim legitimitetom i tranzicionom pravdom). Godine
2001. objavio je uticajnu knjigu "Slučaj
Jugoslavija: Socijalizam, nacionalizam, posledice". Uprkos neuspehu Jugoslovenske komisije za
istinu i pomirenje i preovlađujućem mišljenju da takva komisija u Srbiji ne
može da obavi koristan posao, uporno i dosledno zagovara stav da je komisija za
istinu neophodna srpskom društvu. S jednakom upornošću i ubedljivošću zalaže se
i za koncept ustavnog patriotizma nasuprot nacionalnom rodoljublju, još uvek
preovlađujućem u Srbiji. ________________________________
Velike nepravde
-
Proteklih godina održali ste niz predavanja u Srbiji i napisali niz tekstova o
tome zašto je za ovdašnje društvo nužno da se suoči sa zlom prošlošću, to jest
vlastitom ulogom u događajima iz 90-ih. Na čemu temeljite Vaše zalaganje?
- Tu vidim dva pitanja. Prvo, šta se u
stvari dogodilo? Drugo, da li je to što se dogodilo relevantno za život u Srbiji
danas? Odgovor na prvo pitanje za mene je jednostavan i nedvosmislen. U bliskoj
prošlosti počinjene su nepravde velikih razmera: masovna ubistva,
zlostavljanja, proterivanja, uništavanja imovine. Te nepravde možemo
identifikovati kao zločine nad nesrpskim stanovništvom počinjene na osnovi nepripadanja
žrtava srpskoj etničkoj grupi, a u ime srpske etničke grupe i svakog njenog
pripadnika. Mislim da odavde treba da ide odgovor na drugo pitanje. Alternative
suočavanju nema. Propuštanje ima dramatične posledice: zločin nije prepoznat
kao zločin, žrtve nisu priznate kao žrtve, počinioci nisu identifikovani kao
počinioci. Ovakvim propuštanjem prošlost se ne uklanja, nego se praktično afirmiše.
Ovde ne govorim o intencijama aktera – govorim o stanju u kome političko,
kulturno i moralno nasleđe zločina ostaju trajno prisutni.
Ovo se može sumirati i jednostavnim stavom
da se na zločinačku prošlost ne može staviti tačka, niti aktom političke volje,
niti pukim ćutanjem. Pogledajte situaciju u Srbiji. Danas je jasno da je upravo
politika odnosa prema prošlosti predstavljala tačku raskola demokratskih snaga
nakon promene režima 2000. godine. Pobedili su oni koji su bili spremni da
javno brane laž o zločinu. Srbija koju ću kolokvijalno nazvati "postđinđićevskom",
doima se danas, u šestoj godini nakon njenog oslobođenja od Miloševićevog režima i tri godine nakon
ubistva premijera Đinđića, kao
država u kojoj je doneta odluka da se ostane u prošlosti.
Naravno, malo ko će eksplicitno prizivati Miloševićevu vladavinu kao vreme koje
je vredno očuvanja ili restauracije, ali analiza prevlađujućih vrednosnih orijentacija,
ideoloških matrica i delovanja vodećih političkih aktera, razotkriva praktični
angažman na očuvanju i daljoj reprodukciji u bîti istih ideoloških tema i
vladavinskih tehnika. Naša sadašnjost zasniva se na retrogradnim,
anticivilizacijskim opcijama odnosa prema prošlosti, koje istovremeno na
odlučan način uobličavaju karakter naše sadašnjosti i naš odnos prema poželjnoj
budućnosti. Ove opcije mogu se prethodno sažeti kao odbijanje da se građani,
nacija, društvo i država suoče sa onim što se nedavno događalo na prostoru koji
se zvao Jugoslavijom. Odbijanje se najčešće ispoljava kao negiranje krivične,
političke i moralne odgovornosti za počinjene zločine. To se dalje
materijalizuje u politički i društveni govor, političko i društveno delanje, u
kojima centralno mesto zauzimaju, skladno se dopunjujući, izdaja i nacionalna
čast, opsednutost slavnom prošlošću i veličanje jednako slavnih poraza u
rasponu od Kosova 1389. do Kosova 1999., žalbe da nas svet ne uvažava i ne
razume, mržnja prema manjinama, veličanje ubica kao heroja, i još mnogo toga.
Moglo bi se reći da ovom zemljom danas divljaju razularene desničarske opcije,
od specifično srpske verzije liberalnog nacionalizma oličene u vladajućoj koaliciji,
do specifično srpske verzije uličnog fašizma oličene u Srpskoj radikalnoj
stranci.
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.