SHAKESPEARE NA KOKAINU
Bojan MUNJIN
6. srpnja, 2006.

Shakespeareov "Timon Atenjanin" funkcionira i kao neka vrsta starogrčke bitke na Sutjesci uživo, u kojoj se uz dim, znoj i smrad gledaoci mogu rukovati s maljavim protagonistima klanja i nasilja. U predstavi u kojoj publika ništa ne shvaća, ali sve razumije, taj multikulturalizam smrti pokazuje se, zapravo, zastrašujuće aktualnim pa je za to staro pitanje: tko kome radi o glavi i zašto, Branko Brezovec ujedinio Tursku dramu iz Skoplja, makedonski ansambl iz Bitole i glumce Laboratorio Nove iz Firence

Ili je Gordani Vnuk popustila koncentracija ili smo mi postali jako razmaženi. Dvadeseti po redu kazališni festival Eurokaz, koji je godinama funkcionirao po proleterskoj formuli "što je više uvreda i laži ti si nama miliji i draži", čini se da se u okrugloj obljetnici svoga postojanja skrasio u nekoj vrsti avangardnog mainstreama. To samo znači da je ove godine osim sadomazohističke ljubavi na pozornici i mašte koja ubija bilo naprosto i dobrih predstava, a sama direktorica Eurokaza kaže da ovogodišnji program (27. lipnja – 3. srpnja) nije bio namijenjen novim izazovima već neglamuroznom obilježavanju respektabilnog dvadesetgodišnjeg niza bez naročitih šokova za publiku.

Eurokaz se ove godine odlučio (u nekoj mjeri) za prostore intime što znači da su predstave u načelu bile za dvije oktave tiše nego inače, a eurokazovska diktatura proletarijata zamijenjena je izvedbama u kojima su, simbolički rečeno, glumci publici stavljali jastuk pod glavu sa više ili manje nježnosti. Naravno, skandala je bilo i ovoga puta, ali najviše zbog onoga - što se nije dogodilo. Otkazana je, naime, predstava "Mala klaonica nježnosti" prema tekstu Milka Valenta. Ovaj čovjek razbarušene artoovske provenijencije i autor zbirke "erotske poezije s nesagledivim posljedicama", koji je poznat po tome što je 1991. usred nacionalističkog ludila izjavio da "jedini rat koji ima smisla jest rat muškarca i žene u krevetu", tradicionalno je neka vrsta solne kiseline za isprepadane kulturtregere svih fela.
 
Zato je uz ljigavo objašnjenje iz zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu da za ovu predstavu nije bilo para, bilo očito da netko od ljudi u sivim odijelima za "Malu klaonicu nježnosti" jednostavno nije imao – muda.
 
Furiozna energija
 
S obzirom dakle da je Eurokaz ove godine funkcionirao kao festival zrelih ostvarenja, a ne kao odšarafljena ručna bomba koja se kotrlja palubom, tri imena treba istaknuti već u startu. Zagrebački redatelj Branko Brezovec kojeg su zbog njegovih dekonstrukcijskih predstava već nekoliko puta tjerali do Zakavkazja, ali se on uvijek vraćao, ovaj se puta pojavio s izvedbom "Timon Atenjanin" što je, kratko rečeno, najbolje što je ovaj čuvar zloglasne formule "ikonoklastičkog teatra" u zadnjih deset godina napravio. To da će Williama Shakespearea Brezovec rastaviti na sastavne dijelove, znali smo unaprijed, ali "Timon Atenjanin" u prvom je redu predstava furiozne energije glumaca koji se doslovce bacaju u naručje gledaocima i ispaljuju onako preko reda monologe o oholosti i izdaji ravno u crijeva.
 
Taj svojevrsni Shakespeare na kokainu i izvedba antičke tragedije kao pred streljačkim strojem koju Brezovec naziva "spuštanjem problema na nultu poziciju", za gledaoce je bilo iskušenje visokog rizika. Publika je sjedila podijeljena u tri pokretna kontejnera s kojima su glumci kao s oklopnim kolima jurcali na sve strašnija mjesta pa "Timon Atenjanin" funkcionira i kao neka vrsta starogrčke bitke na Sutjesci uživo, u kojoj se uz dim, znoj i smrad gledaoci mogu rukovati s maljavim protagonistima klanja i nasilja. U predstavi u kojoj publika ništa ne shvaća, ali sve razumije, taj multikulturalizam smrti pokazuje se, zapravo, zastrašujuće aktualnim pa je za to staro pitanje: tko kome radi o glavi i zašto, Brezovec ujedinio Tursku dramu iz Skoplja, makedonski ansambl iz Bitole i glumce Laboratorio Nove iz Firence.
 
Uz drugo važno ime ovog festivala, redatelja Bojana Jablanoveca i njegovu trupu Via Negativa, vezana je i možda najbolja izvedba ovog Eurokaza, "Viva Verdi". Najavljena kao "predstava koje neće biti", "Viva Verdi" je zapravo krajnje bolan i iskreni iskaz glumaca u vlastito ime o muci i smislu umjetničkog posla. Dok u pozadini kao neupitnu umjetnost gledamo velelepni ansambl opere HNK kako pjeva ariju iz opere "Nabuko", glumci se iz protesta i očaja ogoljuju do kraja, svlače do gola i trape u potocima znoja da bi pokazali da se umjetnost kao i svaki drugi posao događa između ideala i razočaranja i između ljubavi i izmeta. S obzirom da iskrena hrabrost i truli kompromis oduvijek stanuju u najbližem susjedstvu, uz predstavu "Viva Verdi" vezan je još jedan "skandal", nešto umjerenijih razmjera.