Zgrčen između dvije polufinalne utakmice, ispričavam se unaprijed
na prvom licu i priznajem da se čovjek koji mi je djelomice uništio ovo
Svjetsko prvenstvo ne preziva Kranjčar
nego Pekerman. Jer ako trener
smisleno vodi limitiranu momčad, onda se njegov rad dužno poštuje, i to onako
kako trećoputaška nogometna javnost, na primjer, respektira Klinsmanna, Scolarija ili Hiddinka.
Ako su nogometno ograničeni i momčad i trener, tada, nažalost, igra Hrvatska
ili neka slična drugoligaška veličina malenih, pa ubrzo nakon izvedbe zavlada
razumni mir i spoznaja da su se nogometni skupovi nekako svladali, ali da
funkcije ne idu nikako. Ali ako je trener, poput Joséa Pekermana, ispod razine momčadi koju vodi, onda smo korak do
nogometnog očaja.
Blijed i prestrašen poput Erikssonovih izvođača jedanaesteraca, ziheraški nedostojan nadarene
družine koju je okupio, taj je suhonjavi lik autor najgoreg “čitanja utakmice”
u novijoj nogometnoj povijesti. Trenerski i taktički limitiran, upropastio je
četvrtfinale u kojemu su njegovi bili šezdeset posto vremena u posjedu lopte,
vodili 1:0 desetak minuta prije kraja, a on je – zaboravivši na Messija, Saviolu i polukontru kao što smo svi zaboravili na Kloseovo koljeno u Abbondanzierijevim rebrima – najprije izvadio Riquelmea i zatim Crespa da
bi u igru uveo Cambiassa i Cruza, dvojac iz milanskog Intera,
kluba koji je najustrajniji gubitnik među macanima talijanskoga klupskog
nogometa i koji bi se, čudan i rastrošan kakav jest, ovih dana uz opravdanu
pomoć talijanskog pravosuđa mogao naknadno domoći kojeg naslova prvaka.
Maradona nije bio
na utakmici jer FIFA navodno nije odobrila ulaz nekom bezveznjaku i prznici iz
njegove svite. Diego izgleda ima
pravo na četiri VIP karte, ali je taj put odlučio sa sobom povesti osobu više i
držeći se devize “ili svi ili nitko” s pravom poljubio vrata stadiona. Navodim
taj besmisleni podatak samo karikature radi: mislim da bi i nesuvisli Maradona mobitelom odveo Argentinu u
polufinale što trijeznom Pekermanu nije
uspjelo. Da ne spominjem Scoriju ili
Skočića.
Usputni, rijetki i posve dobronamjerni komentari ovih mojih
razmatranja o nogometu i Svjetskom prvenstvu svode se otprilike na zamjerku da
je u njima “previše Italije”. Možda doista jest tako, ali nakon polufinala taj
je blago iritirajući višak pretvoren u stanje nogometnih stvari. Neću ići tako
daleko i ustvrditi da oni koji barem retorički ne poštuju talijanski nogomet
uopće ne razumiju tu igru, neću razlagati ni popularnu percepciju talijanskog
nogometa koja je ionako zaspala u godinama Helenija
Hererre ili se još uvijek ne može pomiriti s povijesnom činjenicom da je Paolo Rossi mogao zabiti i špigetama, i
uhom, i vlasima, i kostobranom. Čak su Vela
i Štimac, koji su prijenos
utakmice započeli jednako kao i kad je Njemačka igrala protiv Argentine –
bezobrazno i navijački kao da su zastupnici Opela za regiju, smanjili doživljaj
i na svršetku epopeje odglumili hladne analitičare. Ta pokorna hrvatska
germanofilija koja od tri kvarta školovanih nogometaša stvara svjetske
veličine, priseže rukom položenom na poklopac motora Golfa četvorke i
razvaljuje glasnice ako Poldi ili Micha prime loptu u šesnaestercu, pospremljena
je barem zakratko i s pravom u ormar.
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.